Radnja, tamo negdje pred rat. Sjede dva mlada čovjeka u ćeliji. U zatvoru. Jedan je tu starosjedilac, već pola godine, a ovaj drugi došao kasno sinoć, dok je prvi spavao snom pravednika.

Poslije kratkog stiska ruke i izmjenjivanja imena, otpoče priča.

– Jarane, šta si ti ovdje zaglavio?

– Ah, duga je to priča, ne znam imaš li vremena da je saslušaš, našali se upitani na zatvorski način.

– Ih, još pitaš, imam čitavih dvanaest godina…odgovori mu ovaj istom mjerom.

– Pa eto, sve je počelo kad sam prijehao u Zagreb tisuću devetsto osamdeset i neke. Proklet da je dan kad stigoh. Sad kad sagledam i premotam cijeli film, ne znam što sam koji klinac ikad i dolazio. Kao nešto da nadjem, zadovoljstva neka. A bio sam, fakat, svega rad…

– Ma ja, haveru, nije lako doći u veliki grad, progutate začas metropola…

– I sad, sjedim ja na ulici, na meni neka iznošena obleka, navuko onu zelenu “vijetnamku”, nabio “rejbanke”, uzeo “blanju” u ruke, pa zasvir’o malo, onako širok repertoar, većinom sevdah….

– Ooo majstore, dje me nadje!

– I sad sviram ti ja, ljudi prolaze, neko i zastane, ubaci koji dinar. I onda naidje ona. Djevojčurak tamo negdje iz neke pripizdine. Blizu Sinja.

– Nikad čuo ni za Sinj, slabo se ja pazim s geografijom.

– Ma, nije ni bitno. Uglavnom, zaludi me beštija, znaš koliko su moćne te ljubavne strijele, pomrače čovjeku um?

– Eh, pričaj mi malo o tome…

– Iskreno, nema tu šta puno ni da se priča, počeli mi da živimo zajedno, razmazio ja nju, bogove skidam s neba, dao joj sve…

– Ma ja….ljubav…pravo…

– I sad…vraćam se ja kući jednog dana ranije, kad imam što i vidjeti…eno nje na drugome.

– Pa šta mi to pričaš, haveru, ja izišo ranije s posla, otpustilo naš kući, nije stigo bio neki repromaterijal, kad ono Hakija taslači moju hanumu. Kasnije sam saznao da je Hakija krečo moju ženu sve u šesnaest. Mjesecima…svi znali, osim mene…komšiluk mi se smijo iza ledja.

– Čekaj frende, što ti znači “taslačiti” i “krečati”?

– Pa vi bi to rekli “fukati” u Zagrebu.

– A to, pa mi smo onda isto doživjeli?

– Jašta radi…tužna je moja sudbina…a kako vidim i tvoja. I šta bi, kako si nagrajiso?

– Nagrajiso???

– Najebo! Aj nemoj sad se pretvarat da se ne razumijemo, iz iste smo zemlje.

– A to, da “najebo”. Ma ništa..ukratko…”moj Hakija” je bio tamo neki kvarni vlaški tip. Počeli se mi kao nešto objašnjavat, on me isprovociro, potegnem ja nož, trgnem ga za kragnu, isječem ga skroz…

– Opa, pa ti i pričaš u rimi, osjeća se da si muz’čar, štob se reklo u nas u Bosni – zdračiš!

– A čuj, džaba je to meni sve bilo, izvelo me na sud, ja riješio da se branim, da obrazložim sve, da objasnim svoj grijeh, a sudija ništa, ni da čuje, lijepo mi na kraju “darova” robiju, a nadu ništa, ni za tren… I evo me, ovdje, s tobom…

– Izgleda, Djoni, mogu li ti dati nadimak Djoni, mi ovdje dajemo sami sebi nadimke, nekako mi da te zovem Branimir nije za zatvora, čuj Branimir…

– Ma, zovi me, čovječe, kako hoćeš.

– Izgleda da su nas, Djoni moj, namjerno stavili zajedno. I ja sam ti Hakiju “nasikiro” ćakijom. Haja..I da ti odma kažem prije nego što me pitaš…ćakija je nož.

– Eto isto…

– Ma, isto… to je tu nedje u pet deka…i ja sam pokušo da objasnim sudiji, ali ne razumije to “drug” sudija, vidio sam da ja to sve njemu zajedno djaba pričam. Samo sam mu na kraju, kad su me odvodili iz sudnice dobacio dvije-tri, pa nek se puši!

– Što si mu dobacio? Baš me zanima, ja sam samo oborio glavu i prihvatio sudbinu. Kao na dlanu.

– Pa reko sam mu da me raduje jedna istina. Jest, bolan, dvanest godina je dug period, čet’ri olimpijade, dijete krene u peti razred, treba to izdurat…al’ viknem ja njemu…izić ću ja iz ka-pe doma Zen’ca…ali Hakija neće bogami, nikad neće izić sa Bara!

– Bara?

– Mirogoj jarane, Mirogoj, po vaški!