Steven Green stoji ispred trgovine i drži znak-reklamu u svojim koščatim rukama. Prvo maše s njom lijevo-desno. A potom je pravolinijski, uspravno, podiže i spušta. Tako mu je pokazano na “treningu” za novi posao. Na taj način, rekao mu je menadžer, najbrže će privući pažnju vozača koji su se u svojim automobilima kretali obližnjom cestom.

Steven Green idući mjesec puni sedamdeset pet godina. Ovaj novi posao kojeg je počeo obavljati početkom mjeseca i za kojeg je zaradjivao minimalac (nešto više od 16 dolara) je jedino za šta je bio sposoban u svojoj dobi.

A i on mu pričinjava probleme. Treba stajati osam sati. Pogotovo u februaru. Oregonske zime nisu pretjerano hladne, ali problem je predstavljala kiša koja dosadno, neprestano rominja.

Kostim u obliku ogromnog lista marihuane iz kojeg mu samo viri glava, se skroz natopi za najviše pola sata, oteža onako mokar, pa kičma pod teretom, podje neizdrživo boljeti. A nekako je riješio i to, kljuka se “Advilima” svaka dva sata, šta će?

Jedino taj njegov užasni kašalj nikako da umiri, da ga obuzda, pije čajave, ali se hripanje ne smiruje. Da bar ima zdravstveno osiguranje, pa da potraži stručnu pomoć. Ovako se uzda u “Robitussin”.

Steven Green je odavno trebao uživati u penzionerskim danima. Sad se u starosti, dok tako stoji imajući mnogo vremena za razmišljanje, pita gdje je i u šta prohujala mladost.

Bilo je lijepo onomad biti mladi hipik, boriti se protiv sistema, kapitalizma, prezirati rad od 9 do 5, uživati u komunama, biti dio nečega što se zvalo “Djeca cvijeća”. Voditi ljubav, a ne rat!

Sve je to bilo bajno i divno, ali taj njegov mirovni angažman, koji je inače bio za svaku pohvalu, nije nažalost jednom mjesečno u njegovo ime uplaćivao novac u penzioni fond.

Steven Green nije, kao mladi nadobudnik, nešto pretjerano razmišljao o budućnosti, živio je, kako to budisti znaju reći, u momentu. Od danas do sutra.

Stoga ni ne čudi da se za života nije osigurao ni oko nekog stalnog prebivališta, stana ili kuće, u kojima bi uživao kad bi za to došo vakat.

A onda je došlo vrijeme kad se više nije moglo durati mukte. Ideali i snovi su se zauvijek raspršili. “Hipičija” je neslavno završila. Steven Green se morao zaposliti pod stare dane.

Dok je od svoje crkavice mogao rentati neku memljivu garsonjericu, još je to na nešto i ličilo. Ali u zadnjih 5-6 godina, od korone pa na ovamo, odoše i kirije u nebo. Tako da je bio prisiljen da preseli u nešto skromnije, u svog dobrog, starog Forda.

Učlanio se potom u jeftinu teretanu. Nije, puput drugih članova obraćao pretjeranu pažnju na broj i vrstu sprava za nabijanje mišića dok ga je zaposleni vodio okolo da pokaže sadržaj, nego je više gledao kako izgledaju wc kabine i tuševi, zbog kojih je, svojih osnovnih fizioloških potreba, u stvari i dolazio u taj objekat.

Steven Green prisloni na trenutak znak na kojem je pisalo:

BIG SALE

40 ounces – $40.00!

Dok je naginjao iz termosice čaja da se ugrije, začu iza sebe kako neko energično kuca u staklo izloga. Okrenu se lagano i ugleda svog menadžera kako mu prstom upire na znak i gestikulira kako ga treba smjesta uzeti i onda “lijevo-desno, gore-dole!”

Sve je to šef pokazivao smijući se iznutra, iz toplog dućana za prodaju opojnih supstanci po imenu “Nektar”, zajedno sa druga dva pomoćnika-dupeuvlakača, koji su se kikotali zajedno s njim.

Steven Green je rodjen u Oregonu. Imao je sve predispozicije za jedan lijep život, mogao je ostvariti takozvani “američki san”. A on nije htio da bude dio sistema, da udje u mašinu, da prihvati “rat race”. Izabrao je bunt.

Sad žanje rezultate te svoje pobune.

Teško je procijeniti i dati neki svoj sud oko svega toga.

Nama, koji smo (se predali?) ušli u mašinu i neumorno verglamo od 9 do 5 zadnjih trideset i kusur godina, sanjajući o nekoj penzijici u daljoj budućnosti, ugledavši jučer kako Steven Green kisne na onoj kiši, jebiga, ipak nam ga bi pomalo i žao…