– Dobar dan!
– Dobar dan!
– Jeste li vi Momčilo?
– Ne! Kakav vas, cure drage, “momčilo” spop’o? Ja sam čovjek u godinama, skoro će mi šezdeseta!
– Ma..Momčilo Bajagić, čoveče!
– A on…ne nisam. Mada sam se..he he he…u mladosti pomalo furo na njega. Nos, duga kosa, bio mršav…
– A znate li možda gde ga možemo pronaći?
– Ma otkud ću znat’! ? A ko ste vi, vas dvije?
– Pa…mi smo one drugarice.
– Koje, bolan, drugarice, nema više drugarica!
– Kako koje? Kako nema? Mi smo one iz “Vesele pesme”. Znate onaj stih: 
…da si bar ovde, pa da dodju i drugarice …” I evo mi došle, a njega i naše drugarice nema.
– Ne znam ništa oko toga…života mi, ja sam samo malo iziš’o okolo da prošetam, malo noge da protegnem, svježe have da nafatam…
Prvo Lice Jednine 