– Sljedeći!

U kancelariju ulazi sijedi gospodin sa izlizanim šeširom u jednoj i drvenim štapom u drugoj, vidno drhtavoj ruci. Vidjelo se s vrata da nešto ne štima, da je cijela njegova pojava pomalo “off”. Kao da je banuo iz daleke prošlosti, iz nekog drugog filma.

– Dobar dan, gospodine!

– Dobar dan i vama…gospodine!

Uzvraća starac, mada pred sobom ne vidi ni “g” od gospodina. Vidi jedan stranački kadar koji se tu nalazi samo zbog članske knjižice i uvlakačkog mentaliteta. Baš kao i onomad kad se u ovim prostorijama oslovljavalo sa “druže”. Samo je tad bilo toga manje, tih pogrešnih ljudi na pogrešnim mjestima. Bar se njemu tako činilo.

– Izvolite, sjedite. Kako vam mogu pomoći?

– Ovo je ured za žalbe, je li tako?

– Da, izvolite gospodine – odgovara službenik, već pomalo nervozno.

– Pa ja sam, eto, došao da se žalim.

– Aha – reče ovaj, pa pogleda u ličnu sekretaricu. Ona mu klimnu glavom kao znak da je spremna.

– Znate…htio bih da…

– Čekajte momenat…Ko ste vi?

– Pa ja sam…kako bih vam rekao…Glavni Junak!

– Glavni junak?

– Da…gospodine…ja sam Glavni Junak.

– A čega glavni junak?

– Pa…jedne knjige.

Sekrerarica podje tipkati. Tačnije nabadati sa dva prsta. Ime i prezime: Glavni Junak. Mjesto Boravka: Knjiga.

Briše…Jedna knjiga.

– Dobro “junačino”. I šta je problem?Zbog čega ste došli – pita ovaj i pogledava na sat.

– Pa…kako bih rekao…nemojte me pogrešno shvatiti…divno je bilo biti glavni. Najveći baja u raji. Ali…

– Ali ?

– Ali..onda su me pročitali. Ili što bi rekli ovi danas “provalili”. Saznali su moje mane, moje tajne. Poslije toga i moje tuge. Neki su postali nestrpljivi. Agresivni. Pokidali su čak i neke strane…

– Ma, šta pričate?

– Ozbiljno vam kažem…

– Iskreno da vam velim, ne znam ni ja šta se dešaje na ovom dunjaluku. Pošandrc’o, da izvinete, svijet. Njemu je, bolan, više svega dosta. Ali opet čudi me, svega mu je dosta, osim glavnih junaka.

– Jeste gospodine, ali ne ovakvih. Sve moje kolege se žale na isti problem. Pričao sam sa Ahmetom Šabom, tu je i Leone Glembaj, pa onda šta ti ja znam…Nikoletina Bursać…

– Da…tu ste u pravu. Ta stara plejada asova, da vas tako nazovem, polako odlazi u zaborav. Sad su nov….

– Da, ali ti novi su pomalo…nedokazani. Nedovršeni. Estetski. Dijalozi su tanki…sve je to neki drugi nivo…mnogo niž…

– A šta ćete gospodine…znate kako onaj “Lala” pjeva: “vremena oskudna, daj šta daš!”

– Pa dobro…šta mi vi dajete, onda?

– Ima jedno mjesto koje odgovara vašoj trenutnoj situaciji – reče državni službenik pružajući mu papirić preko stola.

– Matorac s onom rukom punom staračkih pjega uzima papirić. Čita:

“Ulica Jukićeva, 71000 Sarajevo.” Gleda u papir s nevjericom. Diže pogled:

– Ali gospodine, ovo je adresa groblja. Ovo su “Bare”.

– Kancelarijski ćato nemoćno raširi ruke, ustade, pruža ruku da se rukuje i time da znak da je razgovor završen. Na kraju samo prozbori kratko ono što otprilike i svima ostalima kad ih ljubazno (kako on kaže)“ išćeruje” iz kancelarije:

– To je sve što je u ovom trenutku u mojoj moći…