Onomad, za onog vakta, zvali su ga “Ruto”. Da, vaša pretpostavka je tačna, pogodili ste zašto. (Radilo se o višku maljavosti po cijelom tijelu.)

Ruto je bio…kako bi se reklo…uvijek na ivici zakona. Volio je popit’, nerijetko se pobit’ u kafani. Ogromne tetovaže po rukama i grudima su unaprijed govorile svima da s Rutom (kako se to ono popularno govorilo) “nema zajebancije!”

Tako se jednom u preduzeću u kojem je Ruto bio zaposlen, na jednoj od sjednica radničkog savjeta (ili to bijaše zbor radnih ljudi), biralo novo rukovodstvo. Predlagali su se kandidati.

Neko iz mase, iz čiste zezancije, predložio je druga Rutu, na šta je predsjedavajući uljudno zamolio radnike da se malo uozbilje i da se ne šegače sa ozbiljnim stvarima.

A onda su ta ozbiljna vremena, zamjenila ratna. U njima se Ruto odlično snašao.

Danas posjeduje hotel, dva ugostiteljska objekta i nekoliko benzinskih crpki. (To je ono što se zna.)

Ruto je, prije svega, gospodin čovjek. Ruto prije svakih izbora veselo maše svojima sa velikih (džambo) plakata. I glat pobjedjuje. Ruto “obožaje” svoj entitet.

Diplomirani inžinjer elektro-tehnike, čovjek koji je pozvao na ozbiljnost na sastanku radničkog savjeta i koji je svim srcem vjerovao u ideale i u ono što predano radi, odavno nije u zemlji.

Odnosno, tehnički jeste u zemlji, zakopan je prije petnaest godina u nekom gradiću, u predgradju Melburna. Mrtav je, kao što je odavno (čast sporadičnim slučajevima) mrtvo sve ono u šta je vjerovao, ono po čemu je Bosna bila Bosna. (I Hercegovina, naravno.)

E pa…sretan nam Dan državnosti!