Kako vrijeme neumitno teče neke stvari, kao što su bolovi u krstima ili obavljanje male nužde tokom noći, učestaju, a neke se, poput kose na glavi ili broja vodjenja ljubavi u jednom mjesecu, prosto prorijede. Život.

Eto, sinoć. Njih dvoje, oboje zašli u šestu deceniju života, pripremili su sebi lijepu večeru. Otvorili su i bocu finog vina, a i svijeća se negdje našla, pa se zapalila.

Kroz prozor se vidio pun mjesec.

Nakon popijene dvije čaše, rumenila u obrazima i malo ljubakanja preko stola, rasplamsale su se strast i požuda, te njih dvoje završiše u krevetu.

Četrdeset osam sekundi kasnije svako je bio na svom telefonu.

– Uh, bi dobro ovo – reče on skrolajući prstom po displeju. Aj’ pusti nek’ nešto svira.

– Ok – kaza ona, pa nasumice, u onom mraku, pritisnu nešto na spotifaju.

Podje pjesma, nešto što nisu nikad čuli do tada. Nakon malo dodje i refren:

A a a a a a možeš li još jednom? A a a a a možeš li još jednom?

– Ma kakva je to glupost, upita on. Ko je to? Neka mladjarija, garant!

– Nemam pojma…čekaj…neki “Artan Lili”….pjesma “Nije svejedno”.

-Skini to…pusti nam nešto od Arsena.

– Ma ja…nešto primjereno našim godinama.

Malo zatim, tople note i glas sa savršenom dikcijom ispuniše spavaću sobu. Rijeka donosi jesen. Dugo umire grad. I sve se nekako uravnoteži, sve se vrati u normalu.