Milić Vukašinović (frontmen stare grupe “Vatreni poljubac”) je imao neku svoju fix ideju, pa je još kao vrlo mlad otišao u London da radi najniže i najteže poslove, misleći da će naj taj način, iz te loše situacije, sa samog dna, biti u stanju da na najbolji način svoje osjećaje pretvori u prvoklasan blues i rock & roll. Ključ je, po njemu, ležao u vlastitoj muci. A onda je vidio kako to bez po muke radi Goran Bregović i to sve na našem jeziku, pa je sav njegov plan pao u vodu.

Isto tako sam nedavno slušao jednog poznatog pisca koji je “progledao” i “propisao” tek kad je nakon dužeg vremena shvatio da ne mora izmišljati svoje priče, nego jednostavno može opisivati ono što se njemu lično dogadja u životu.

Imajući ovo potonje u vidu, pokušaću na najbolji način opisati jedan istiniti dogadjaj, kojeg sam samo zericu izmijenio, kako bi priča na kraju dobila jednu finu poentu.

Naime, prošle godine…ne…pretprošle…bilo je dvadeset godina kako smo uselili u kuću u kojoj se i danas nalazimo. Kad smo te, 2004. godine, osvanuli u novom komšiluku, bili smo najmladji od svih parova. (Danas smo najstariji.)

Dok su djeca još bila mala, kitili smo jelku za Božiće, jer je to njih dvojicu činilo sretnim. Još ih je Dajana puštala da oni kako god hoće kače ukrase na bor, pa je isti izgledao kao da ga je lično Picasso ukrašav’o.

Kuću izvana nismo obmatali svjećicama, niti smo na bilo koji drugi način pokazivali da je i kod nas takozvana praznična atmosfera.

Jelka je stajala u dnevnoj sve dok gotovo sve iglice ne spadnu s nje. Znači, negdje sredinom januara je išla u smeće.

I tako jedne godine nosim goluždravo drvo da odložim kraj kante, kadli, tu se, sa svoje strane dvorišta, zadesi i komšija Paul.

– Hi Zoreen (tako me zvao)

– Hi Pol! (odgovaram učtivo)

– Čekaj malo – on će ti meni sav iznenadjen gledajući sasušeno drvo u mojim rukama – pa i vi slavite Božić?

– Da! Zapravo ne bih rekao da slavimo, recimo da…obilježavamo.

– Oh, pa ja to nisam znao. Znaš, pred Božić sam ja kao i svake godine zabio znak “HAPPY BIRTHDAY JESUS” u travu ispred moje kuće i ujutro je znak bio iščupan i postavljen licem prema zemlji.

– Oh – ote se meni taj uzvik.

– Zoreen, ja ti moram sad nešto priznati. Ja sam bio uvjeren da si ti to napravio. Vidim, nemate lampica na kući, niste zaboli nikakav znak, zagledao sam vam i u prozore ne bi li vidio christmas tree, ali nisam mogao ništa vidjeti s ulice…

– Oh – opet ja isti uzvik, ne znajući šta drugo da kažem od iznenadjenja.

– Nego, idem ja sad u crkvu. Znaš, ja to ne propuštam. Malobrojna smo zajednica, imamo lijepu bogomolju i jako smo ponosni na nju. Imamo i jako finog svećenika. Lijepo nam sve objašnjava, vrši propovjedi o ljubavi, časti, poštenju, ponosu…

– O ponosu?

– Da, o ponosu. Kako trebamo biti ponosni na našu zajedn…

– A pričate li ikad išta o predrasudama, prekidoh Paula u pola rečenice.

– Predrasudama? O predrasudama…hm…mislim da svećenik nije do sada o tome ništa, što ne znači da neće.

– E kad bude najavio prodiku o predrasudama, javite i meni, pa da zajedno idemo. Bye Paul!

– Bye Zoreen – otpozdravi mi moj komšija Paul pomalo nesigurnim glasom.