Jučer su ove specijalne jedinice, koje po Americi love ilegalce, privele Jakova Miletića, u našem narodu poznatijeg pod nadimkom – “Meksikanac”.

Jakov već trideset godina radi kao krovopokrivač, što mu je na poklon dalo preplanuli ten, na kojem bi mu pozavidjeli i najveći holivudski glumci, a pogotovo glumice.

Nosi brčiće od kad zna za sebe. Ima pivski stomak, a nije nešto ni pretjerano visok. Ukratko, savršeno se uklapao u sve stereotipe.

Još pride, kad god bi se napio, tušio je okolo pjevajući onaj čuveni Čobijev i Ivčićev prijeratni hit “Mi imamos mnogos problemos”

I tako su te specijalne ICE patrole (u slobodnom prijevodu “Ledenjaci”) sprovele nesretnog “Meksikanca” u oveću sobu bez prozora. Na ispitivanje.

Razlog privodjenja je taj što naš Meksikanac, odnosno Jakov, nije pri sebi imao ličnu kartu, tzv. ID.

Džaba je on tvrdio da je izašao samo da prošeta, badava ih je molio da ga umjesto u ustanovu, voze njegovoj kući, da im tamo pokaže legitimaciju. Od svih njegovih zahtjeva, dozvolili su mu da nazove ženu i da ona donese:

– …I ličnu…I pasoš…I onu diplomu o položenom državljanstvu…I pionirsku knjižicu…I štednu ponesi, ako je imamo…Nek idu u tri lijepe pičke materine!!!

Drao se Jakov na svoju suprugu preko telefona, kao da ga je ona privela, a ne ovi što su se, da prostite, uzjebali oko njega kao da je on glavom i bradom (odnosno brkovima) Pablo Escobar, a ne jebeni Jakov Miletić iz Čekrčića kraj Spruda.

Dok su čekali da se Jakovljeva supruga “doguzelja” (kako bi on to znao reći kad bi ona sporetala, a sporetala je, po njemu, uvijek) jedan od “ledenjaka” unio je njegovo ime u bazu podataka i utvrdio da je Jakov državljanin još tri zemlje u jugoistočnoj Evropi.

– Ako se utvrdi da nemaš legalne dokumente, gdje hoćeš da te sutra deportujemo?

– Pošaljite me tamo odakle sam došao ovdje devedeset prve!

– Aha…a koja je to država?

– Jugoslavija.

– Ledenjak ukucava…pa nema te države više…kako da te vratimo?

– E, to nije moj problem.

– Nije ni naš! Samo reci gdje hoćeš, imaš slobodu izbora, vidiš kako smo mi demokratski nastrojeni…he he he…

– A imate li vremeplov, možda NASA ima jedan. Pa me pošaljite u osamdeset…..sedmu…ili osmu…

U cijelom svom jadu Jakov odluči da se malo i on podje šegačiti sa nimalo ugodnom situacijom.

Ledenjaci se pogledaše. Jedan se uhvati za dršku pendreka, izgledalo je kao da će postupiti po naredjenju, kako se to onomad govorilo.

Ali u tom času u prostoriju udje mlada “ajserica”, nešto šapnu onom sa najvećom glavom, on izadje i nakon tridesetak sekundi udje ponovo u prostoriju sa Jakovljevom ličnom u ruci.

– Gospodine, slobodni ste. Idući put nosite ovu identifikacijsku kartu sa sobom. Želim vam ugodan dan!

Jakov, medju našom rajom poznat kao “Meksikanac”, uze svoj dokument i izadje bez ikakvog pozdrava napolje.

Ali pozdravi kratko (cmok-cmok) svoju ženu, pa podje s njom ka autu. Paleći svoj “Oldsmobile” reče joj dok je prebacivo iz prve u drugu:

– Haj nek si i ti jednom došla negdje na vrijeme, umalo me ne ispendrekaše…

Žena gleda preda se, ništa joj nije jasno. Samo se upita onako u sebi, kako je opet ona kriva za ovo što je snašlo njenog meksik…njenog Jakova.

A ni luk jela, ni luk mirisala….