Jučer sam digao garažna vrata da “istjeram” auto i tim potezom sam oslobodio put jednoj kišnoj glisti da krene dalje.

Gdje li je naumila? G(a)miže polako u pravcu hodnika, pa će valjda, kao i svaki drugi gost, u primaću sobu.

Gledam oko sebe, šta da…aha…grabim šarafciger (sad bi mi profesor Blažević dao jednu ćušku, rekao bi – “odvijač”.)

Vrhom odvijača pokušavam polako da dodjem ispod glistinog tijela. Ona se uvija, ne da se. Vjerovatno strah ovdje igra veliku ulogu. A bezrazložan je. Želim da joj pomognem.

Dok vrh alata koji je sastavni dio svakog domaćinstva držim tik uz tijelo ove male životinje, kažiprstom desne ruke polako guram glistu. Osjećam pod jagodicom kako je mokra (balava) po onom dijelu koje sam dotakao. Ne marim, pipao sam ja u životu i groznije stvari. Opraću ruke kasnije.

Uspio sam. Ona se uvija duž metalnog dijela i ja je zajedno s njim prenosim ispred kuće.

Dok je spuštam u travu, pitam se gdje su joj ukućani, koliko je daleko od svog ognjišta? Ima li djece? Koliko? Pazi li se s partnerom? Imaju li uredan seksualni život, kako svi, djuture, stoje sa zdravljem? Svašta mi pada na pamet dok odlazim sa mjesta humanog preseljenja.

Onda mi na um pade…Da je otišla samo malo udesno, kod mog komšije, inače strastvenog ribara, ne znam kako bi se provela…

Palim auto. Ali mi glista ne izlazi iz glave. Pitam se da li će jadnica naći put ka svojoj kući. Ili će na toj novoj i nepoznatoj lokaciji saviti novo “gnijezdo”, graditi iznova svoj dom.

Ovako se, s vremena na vrijeme, desi i drugim životinjama, “djavo precepi špil”, pa nas protrese, porazbaca okolo.

Neki srećkovići se vrate svojim kućama…