U velikom smo tržnom centru

Ovdje u Oregonu

Naroda ko mrava

Kao da se sve dijeli džaba.

Prizori nadrealni

Kao sa ulica Bangalora

Previše je onih kolica

(Većina vozi bez dozvole)

U koja svi trpaju i pune

Uglavnom ono što im ne treba

U njihovim potrošačkim životima.

Kao u onim autima – sudarima

Sa lokalnih vašera

Pokušavam da manevrišem

Koliko je to u mojoj moći.

Ubrzavam.

Usporavam.

Kočim.

Poprilično vješto

(Sam sebe hvalim i ohrabrujem)

Prolazim izmedju rafova

Mimoilazim druga kolica

Ali jednu gospodju

Nikako da obidjem.

Probam s desne strane

Ona se pomakne u desno

Natjera me da prikočim.

Promjenim stranu.

Probam s lijeva

Ona skrene u lijevo

Kao da se šegači sa mnom.

Supruga mi u jednom momentu dobacuje:

– Let’s go, hurry up!

(Hajde, požuri!)

Iznerviran što ne mogu da prodjem

I što mi ona govori na engleskom

Obliven nervoznim znojem

Uzvraćam ljutito po naški, da niko ne razumije:

– Ne mogu ženo božja, vidiš da se gospodja ispred mene “guzelja”, šepuri se ko da je cijeli tržni centar njen. Ne jebe živu silu!

Kako ja to rekoh

Ona zaustavi svoje vozilo

(Ili bolje rečeno “guralo”)

Okrenu se polako

Odmjeri me od glave do pete

Pa na čistom srpsko-hrvatskom reče:

– JEBEM, JEBEM!