1983. godina. Kako ono kažu: “ciča zima”. Snijeg u nas napad’o ko nikad. I ne sustaje, kiti! Nešto sam treb’o skoknuti do Travnika. Pogledam gume na svom fići. Ljetne. Izlizane. Haj rek’o…sješću na voz.

Pazeći usput da ne nabasam na kakav led, na skrivenu dječiju “klizu”, došljapkam oprezno do stanice. A tamo, ko na groblju, nidje žive duše. Poskakujem, cupkam u mjestu, da se prsti na nogama ne smrznu.

Kadli u neko doba, eto ti nje. Plavuša. Kako vidim, prirodna. Pridje onom voznom redu. Prelazi polako kažiprstom po njemu, pa se zaustavi na jednom od vremena polaska. Diskretno (koliko sam mog’o) bacim pogled, da vidim dje će. Aha, ona će za Brezu.

I tako stojimo. Gledamo preda se. (Zapravo, ona preda se, a ja u nju). U jednom momentu ona strese snijeg sa svoje kose. Taj mi momenat ostade zauvijek urezan. Evo…ko da ga sad gledam i nanovo proživljavam.

Nikad se više nismo sreli. Kad god zapada ovdje na sjeveru, a bogami zapada često, sjetim se nje. Čudna je stvar ta memorija.

A ponekad odem i do obližnjeg kolodvora. Sjednem na jednu klupicu, onako u hladu, sa strane. I gledam vozove. A oni idu. Danju. Noću. Kontam, koliko li mnogo novih lica nose…

I sve se nešto nadam da ćemo se ponovo, iznenada, sresti, jer, sve i da hoću, mislim da je ne bih mogao ikad zaboraviti. Moju nepoznatu “brezanušu”. I onu njenu plavu, šašavu, kapu na glavi…