Stiven je čovjek koji životni vijek provodi u svom malom mjestu Amity, država Oregon. Slabo je ikad mrdao odatle. Cijeli svoj vakat jede jaja na samo jedan način. Utuče tri-četiri komada i onako, bez kruha, na brzinu ih pomete s tanjira. (Ponekad ni ne posoli.)

Tako je i njegov ćaća. I ćaćin ćaća. Imajući to u vidu, ovdje se zasigurno može govoriti i o nekoj tradiciji. Stivenu nikad nije palo na pamet da išta mijenja.

Stivenov prvi komšija, Džon, je vidio svijeta. Priroda njegovog posla zahtijevala je česta putovanja. Džon za doručak pravi jaja na drugačiji način. On pravi fritatu. Ona se sastoji od jaja, brokolija, sira, paradajza, šunke, luka, paprika, gljiva i silantra.

Kad Stiven pravi jaja, jedva da se išta osjeti. Kad Džon pravi fritatu, prekrasan miris se širi cijelim komšilukom.

Miris osjeti i Džon, godi njegovim nozdrvama, ali bi se on prije ubio, nego to priznao. On će jesti jaja kako su to radili njegovi preci. To je njemu svetinja. Naučio je i svoju djecu tako, a ponosan je što se to prenosi i na unučad, na potomke.

Čitajući ovu kratku priču, jedan od mojih malobrojnih prijatelja reče kako sam, vjerovatno nesvjesno, kroz pečenje jaja opisao razliku izmedju jednonacionalnih i višenacionalnih sredina.

A ko će ga znat’? Možda je i u pravu.