Vei Guo (Wèi Guó) je iz Kine u Oregon došao 1998. godine. Vrlo brzo se zaposlio u jednoj velikoj tvornici koja je proizvodila prozore. Nakon tri godine napustio je taj svoj stalni posao i sa teško stečenom uštedjevinom otisnuo se u svijet vlasnika malih kompanija, postao je tzv. “small business owner”.

Otvorio je svoj mali granap. Nazvao ga je 小商店, što u prijevodu znači “mali dućan”.

Mislio je jedno vrijeme da svoj obrt nazove po sebi, da mu da svoje ime i prezime, ali je ubrzo odustao od te ideje. Naime, Vei Guo na kineskom znači “branitelj domovine”, što baš i nije zvučalo prikladno, jer Vei nije otvorio prodavnicu oružja, nego osnovnih životnih potrepština. (Sad bi pozamašan broj Amerikanaca bio spreman da polemizira na tu temu, tvrdeći da pištolj i puška svakako spadaju u tu kategoriju.)

Vlasnik trgovine je jednog dana počeo da uvodi svog sina Feng Sijena u tajne zanata. Postavio ga je na kasu. Da barata s kešom i provlači kreditne kartice.

I tog prvog dana za junošu Fenga, u trgovinu je s posla navratio stari Jovo.

Petak je. Kupio je dvije flaše vina i 12 piva. Dolaze mu gosti. Mali Feng je učtivo pozdravio, pa zatražio Jovinu ličnu kartu. Takav je zakon. Datum rodjenja mora se uvesti kao potvrda da je kupac alkohola punoljetan, odnosno da je navršio dvadeset jednu.

Dok je vraćao osobnu, Feng je krajičkom oka ugledao Jovino prezime. Teofilović. Pitao se da li to nešto znači. Kao njegovo. (Feng Sijen se otprilike može prevesti kao “poštovalac predaka”.)

U subotu je Feng opet bio na radnom mjestu, iza pulta. Ljetno je ferije, ne ide se u školu, red je pomoći ocu.

Negdje oko pet popodne, taman sat vremena prije zatvaranja u trgovinu udje Miroslav. Jovin “glavonja”. Zaputio se odmah ka frižiderima, dobro je znao šta treba i gdje se to nalazi. (Kao da je ovu radnju izvodio stotinu puta.) Zgrabi nonšalantno karton od 24 pive za večerašnji dernek na drugoj strani grada, pa pridje da plati.

Dok je mladi Feng vraćao ličnu, opet spazi “Teofilović” na mjestu predvidjenom za “last name”.

Trgovina 小商店 je radila i nedjeljom. I negdje oko četiri popodne, u nju je ušao Zoran sa svojim prijateljem, zemljakom iz Bosanskog Broda, koji mu je došao na par dana u posjetu.

Bili su na kafi i na po kojoj čašici “šljive” kod starog Jove, pa su na povratku ka Zoranovoj kući svratili u gore pomenutu trgovinicu da se kupi još jedno 6 piva, da se nadje, ako još ko bane, navrati iznenada.

I opet je mali Feng bio na kasi. I opet je zatražio ličnu. I opet je, treći dan za redom, tako se namjestilo, vidio “Teofilović” na njoj.

Ovaj put nije mogao izdržati. Provjerio je da li mu je otac u blizini (nije), pružio je nazad identifikaciju Zoranu, pa je upitao:

– Koliko vas Teofilovića, zapravo, ima???

A Zoran, zbunjen što mu se nepoznati obraća sa ovako privatnim pitanjem, pogleda u prijatelja s nevjericom, pa se potom pogledom vrati na prodavca.

– Molim?

A mladi Feng se zacrveni, pa spusti pogled.

– Ništa, ništa, želim vam dobar dan, dodjite nam opet!

Zoran uze pive i sa prijateljem izadje iz objekta. Udjoše u auto, pa lagano zajezdiše put kuće.

Šuti onaj prijatelj, svako malo počeše se po glavi, pa će ti nakon dvije minute tišine:

– BOG TE MAZO!!! JEDAN KINEZ PITA KOLIKO IMA VAS TEOFILOVIĆA!

– A jes’ malo smiješno….ha ha ha…

– Pazi, Kinez pita koliko nekog ima. I to…neće niko pitat’ u biblioteci koliko vas Teofilovića ima ili slučajno na koncertu opere, nego u nekoj “prčvari” dje se (većinom) prodaju alkoholna pića. Kru’ te pečeni molovo….ko da je za “Čvoroviće”pit’o…