“Kakapo” je vrsta papagaja.

Ne može letjeti, samo hodati. Uprkos tome, on se i dalje pentra po drveću i onda se s visine otisne kao da će se vinuti nebu pod oblake, ali se samo, kao padobranac, prizemlji dole na tlo.

To je još i Bože pomozi (što bi naš narod reko) naspram načina koji koristi kada “očajnički traži svog partnera za fuk”.

Ne luta ulicama i ne vrti se, poput Džonija, u krug, nego “lola” iskopa rupu i sjedne u nju. Sjedi u njoj satima. (I sam Baldrick iz “Crne Guje” bi mu pozavidio na tako “lukavom” planu.)

I tako Kakapo sjedi u rupi i ispušta iz nje duboke zvuke. Vabi partnericu pjesmom. U stvari, više arlauče. I nada se da će ženka doći privučena njegovim impresivnim zovom.

Plan, naravno, rijetko funkcionira. A on nema drugih ideja, osim te jedne, jedine. Na toliko je “baždaren”.

I onda životinjski nagon odradi svoje. Tako je “vispreni” kakapo mužjak vidjen kako, po principu daj šta daš, pokušava opštiti s kamenjem, opalim lišćem i sa svim ostalim što more turit “poda se”.

Stoga nimalo ne čudi da je Kakapo najsretniji kad se nadje u gomili sa ostalim papagajima. Kad je dio poveće grupe. U masi se i on osjeća moćnim i vrijednim. I drži ga taj grupni naboj i zanos nekoliko sati. Tu, medju svojima, ima osjećaj da može i letjeti i jebati.

Sve dok se, netom poslije, ne vrati odakle je i došao. U svoju rupu.