Porodici (nazovimo je) Petrović danas dolaze gosti.

Domaćica je u sedam ujutro obukla trenerku, izvukla (pitaj ti dragog boga odakle) onu pravu crnu sudijsku pišću, pa je iz sve snage dunula u nju.

“Infarkt srednje jačine” je poprilično blag opis onoga što je reski pisak izazvao kod njenog muža i sina.

– Ustaj, vojsko!

Postrojavanje u kuhinji se desilo tačno u 07:15, nakon čega je uslijedilo dubinsko (po)spremanje cijele kuće.

Usisavanje, ribanje podova, brisanje prašine. Jednom. Pa još jednom.

Oko podne, taman kad su akteri polako počeli da klone snagom i duhom, čišćenje je (navodno) uspješno privedeno kraju.

Dok se ona bacila na pristavljanje pečenja da se polagano krčka na tihoj vatrici, muž i sin su si uzeli kratkotrajni odmor. A potom su krenuli sa laštenjem srebrnine, moleći sve svece na nebu da se ona ne dosjeti kristala.

Dodje tako jedan popodne.

Muž ožednio ko krava, rado bi stuk’o jednog orošenog “Jelena”, ali ni ne pomišlja da upita. Na “radnom mjestu” nije bio dozvoljen alkohol.

Sin je samo gledao i dumao kako da se nekako izvuče iz današnjeg “pakla”. Razmišljao je da iscenira neku povredu, odglumi neko uganuće nožnog zgloba ili upalu zadnje lože.

A onda poput nekadašnjeg sudije

Pjerluidjija Koline ona pogleda na sat, pa podje “skenirati” po kući. To nije bilo normalno skeniranje, to su bile Infra-crvene zrake na kub. I ugleda ženski “šejtan” nakon malo neku sićušnu mrvicu u ćošku, prostom ljudskom oku nevidljivu.

Odma naredi: abort!

Ponovo se začu pišća. Svi na početne položaje! Ponovno usisavanje. Pa brisanje prašine. Ali ovaj put samo u dnevnom boravku. Pa nije ni ona, misli se sama, Kim Jong Un. Ima i ona srce, majka mu stara…

U 2:45 sve je blistalo.

Tačno u tri sata, gosti parkiraše auto pred kuću, pa malo zatim pozvoniše na vrata.

A domaćica ko kakva jarebica doleprša do vrata, nabaci gostoprimljivu facu, otvori ulazna vrata, pa ljupko da ljupkije ne može, zacvrkuta:

– Jaooooo! Dobro nam došli, prijatelji! Izvolite, udjite! Samo…nemojte molim vas zamjeriti na neredu u kući, pravi nam je džumbus, nismo stigli zategnit’! Znate kako je, sve muškarci u kući, he he he…

Muž, umoran i sav malaksao, stoji nekako na klecavim nogama, blijed ko krpa, samo je pogleda.

Voli on nju neizmjerno, da ne bude zabune i pomisli na obiteljsko nasilje, ali da je u tom trenu pogled mogao ubiti, ona bi se istog trena srušila, prostrla bi se ko jufka ispred ulaznih vrata. I više se ne bi podigla nikad. A možda ni tad.