(Dvije kratke storije iz regiona)

Marijina porodica živi u Beogradu. Njen djed Jovan je prvo učestvovao u gradjanskom ratu u Španiji. Iako visoko obrazovan i iz bogate kapitalističke kuće, mladić Jovan je osjetio trenutak kada se nije smjelo samo nijemo posmatrati i brinuti samo svoje brige.

Kasnije je, nekim prirodnim slijedom, otišao u partizane, pa se pune četiri godine naganjivao sa Švabama i domaćim izdajnicima. Bio je, naravno, prisutan i prilikom oslobodjenja glavnog grada. Unuka je bila strašno ponosna na svog “dedu”.

Kad se Mariji rodio sin, nije nijednog trenutka bilo dileme, mogao je ponijeti samo jedno ime. Djedovo! Dijete je inače stiglo pomalo kasno, majka ga je rodila u trideset devetoj.

To je vjerovatno i bio razlog što ga je bezgranično razmazila i nije nikom dala na njega. Ni učiteljima, ni profesorima kasnije. Ma, nikom pod nebeskim svodom.

A Jovan, koji, kako se ono kaže, nije bio baš najoštriji kamičak na hrpi i koji je, osim imena, slabo šta povukao na djeda, je to obilato koristi.

Evo, sad već ima dvadeset tri, jedva je nekako (nakon što je Marija povukla veza i veza da se opravdaju silni izostanci i ispravi gomila negativnih ocjena) završio srednju školu i već pet godina, koliko oni, otac i mater znaju, ne radi ništa. Krade Bogu dane pod njihovim krovom.

Odnedavno, svaki dan, ranom zorom, on se pokupi i ode negdje. Vrati se kasno naveče.

Marija i njen muž samo to nijemo prate. Niti znaju gdje ide, gdje bude po cijeli dan, kad dolazi nazad, niti smiju išta da pitaju.

Od jutros Marija leži u krevetu. Uhvatila je visoka temperatura. Muž svako malo donosi hladne obloge, skida sa čela tople i suhe, stavlja vlažne.

Mariju trese groznica otkako je danas prolazila kraj Pionirskog parka i u “Ćaciland-u” vidjela svog prvijenca, svoje čedo, svog ljubimca kako sjedi ispod transparenta “MI HOĆEMO DA UČIMO!” i pregleda nezainteresovano nešto na svom telefonu.

***

Ivanova obitelj živi u Zagrebu. Njegov djed Petar bio je na Sutjesci. Ranjavan dva puta u Drugom svjetskom ratu. Poslije je bio istaknuti društveno politički radnik.

Ivanova majka Štefica je bila znanstvenica. Ona je dobro pazila da na sina prenese sve vrijednote antifašizma i bila je neizmjerno sretna što je u tome i uspjela.

Ivanov sin Petar, “didovo” ime, sinoć je nešto zalomio, zadržao se (pre)dugo u gradu. Petar je imao dvadeset tri, odrastao, svoj čovjek, takorekuć. Ali (roditelji znaju kako je to) može dijete imati i šezdeset tri, ali će uvijek biti njihovo “malo” i uvijek će se mater i otac o njemu brinuti ko od prvog dana.

Jutros je Ivan taman skuvao kavicu, pokucao na vrata sinove sobe s namjerom da ga probudi. Na um mu pade jedna stara predratna serija u kojoj je Čkalja budio svoga Šurdu, pa ga obli neki osjećaj sjete i melanholije.

A onda je, dok je čekao dozvolu da kroči u sobu, začuo Petrov kašalj u kupatilu. Ništa, pomisli Ivan, ući ću i ostaviti mu vreli napitak na noćni stolić.

Dok je spuštao šoljicu na glatku površinu, pogled mu pade na krevet, tačnije na nešto tamno što je provirivalo ispod kariranog jastuka.

Podiže jastuk lagano sa dva prsta i na bijeloj, kao snijeg čistoj, plahti ukaza se “ona” kao mrkli mrak. Crna fantomka.