Došo Mujo u Las Vegas. Da okuša sreću na pokeru. Sjeo za stol, karte se podijelile, stavili se žetoni na onu zelenu čoju.

Mujo, tako se zadesilo, bijaše prvi da se izjasni.

– Jedan par kečeva – reče Mujo, pa odloži one svoje karte.

– Dva para – kaza Džon poslije Muje, stavi karte okrenute licem prema stolu, pa privuče gomilu žetona sebi.

Mujo krenu rukom ka Džonovim kartama, da provjeri, a Džon ga zaustavi.

– Šta to radiš, Mujo?

– Ma, reko…da vidim ta tvoja dva para.

– Ah…Mujo – odgovori Džon – mi smo ovdje džentlmeni, mi igramo na povjerenje.

– Aha, reče Mujo, pa zagonetno protrlja ruke.

Malo potom Muju krenu karta ko nikad. U narednih pola sata, igrajući “na povjerenje”, ojadio je i Džona i njegovog partnera za debele pare….

***

1884. godine Tesla stiže u Ameriku.

Godinu dana kasnije Edison mu obećava 50 000 dolara (ekvivalent današnjem milionu) kao nagradu ako mu uspije unaprijediti neke DC generatore. Bez potpisa, sve je bio verbalni dogovor.

Nije Nikoli trebalo mnogo, par mjeseci u vrh glave, da usavrši te vražje generatore. Kad je vispreni Smiljančanin došao gazdi u kancelariju i zatražio novac, Thomas mu se samo nasmijao i rekao:

– To je, čovječe bila šala. Ti ne razumiješ naš američki humor. Hahaha!

***

Prije dva mjeseca moj susjed Džon, ovdje u državi Oregon, predloži mi da zamjenimo dotrajalu drvenu ogradu izmedju naših kuća. Troškovi – popola.

– Nema problema – rekoh mu.

Tako se usmeno dogovorismo. On je sve organizirao, našao izvodjače radova, nadgledo sve to, na kraju ih isplatio od svojih para. To je bilo u decembru.

Jučer mi pokuca na vrata.

– Dobar dan, Zoran!

– Dobar dan, Džon, šta ima?

– Nema ništa, gotova je?

– Ko je gotov?

– Pa, ograda.

– A to, lijepa ti je ograda!

– Hvala. Samo, nije to moja, to je naša ograda.

– Čuj…otkud to?

– Pa dogovorili smo se, znaš ono, ti si rekao platiti pola iznosa.

I tu je nastupio trenutak koji su sa nestrpljenjem čekali svi ljubitelji našeg genijalnog Ličanina 141 punu godinu. Nabacio sam kez “a la Edison”, pa ga nonšalantno parafrazirao:

– Čovječe, to je bila šala! Ha ha ha! Ti nisi razumio naš balkanski humor.

Kako to rekoh, ja i zalupih ulazna vrata ovom svom Džonu ispred nosa.

Nakon par sekundi, ponovo otvorim vrata, a on stoji tamo gdje sam ga ostavio, razrogačio oči, zin’o ko škobalj.

– Ma ne boj se komšija, nisam ja vaš Thomas Edison, pa da ne održim obećanje!

Vadim iz džepa i dajem mu još prošli mjesec ispisan ček, a njega ko sunce da obasja, kratko reče: “thank you!” i žurno se udalji sa mog “propertija”.

Od tad, kad god me Džon ugleda, predje na drugu stranu ulice, pa odande, sa sigurne distance učtivo maše i pozdravlja. A šta će…nije ni njemu lako pored vakog blesavog komšije.