11/02/25

“U kontru sa Draganom Markovinom” je podkast koji rado gledam. U zadnjoj emisiji je gost bio Ismar Volić.

Nikad do tad nisam čuo za ovog izuzetno zanimljivog čovjeka, priznatog profesora matematike u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon što smo, sa velikim zadovoljstvom odgledali emisiju, samo sam se okrenuo svojoj Dajani i rekao:

– Zamisli gradjansku državu Bosnu i Hercegovinu i Ismara kao predsjednika (vlade). Kakva bi to zemlja bila!

Moja zamisao će se obistiniti – nikad. Nije dovoljno samo reći da je prevelika razlika izmedju ogromne većine biračkog tijela i Ismara, prije bih rekao da su to (nažalost) dva totalno različita svijeta, paralele bez dodirnih tačaka.

11/3/25

Bilo je to jednom kada je negdje u neko selo došao jedan stranac. Znao je da tamo živi na hiljade majmuna.

I tako je seljacima ponudio 10 dolara za svakog majmuna, kojeg će za njega uhvatiti.

Seljaci su sa oduševljenjem prihvatili ponudu stranca i odmah krenuli u lov. Stranac je od njih otkupio sve – na stotine majmuna koje su ulovili.

Kad se broj majmuna drastično smanjio seljaci su ih prestali loviti. Stranac je stoga podigao svoju ponudu i seljanima ponudio 20 dolara za svakog majmuna. Seljani su bez oklijevanja ponovno krenuli u lov.

Nakon malo, broj majmuna se još više smanjio i ljudi su se ponovo vratili poljoprivredi. Stranac je zato ponudu povećao na 25 dolara, ali s vremenom je ostalo vrlo malo majmuna tako da je bilo gotovo nemoguće naći još kojeg.

Stranac je tada najavio novu ponudu. Za svakog majmuna seljacima je ponudio 50 dolara. U isto vreme on je morao zbog posla otputovati i za otkup majmuna ovlastio je svog pomoćnika.

Kako šefa nije bilo, seljacima je dao ponudu pomoćnik:

“Vidite sve ove majmune u kavezima koje je prikupio moj šef. Prodajem vam ih za 35 dolara, a kada se šef vrati u selo, možete mu ih prodati po 50 dolara za svakog.”

Seljani su to ozbiljno shvatili i počeli se organizovati. Prikupili su sve svoje uštede i otkupili sve majmune.

Nikad više nisu videli ni stranca ni njegovog pomoćnika, ostalo je samo selo puno majmuna.

Sada ćete možda bolje razumjeti priče o deonicama, hipotekama i bankama kojih zadnjih godina ima sve više. Možda će vam biti lakše razumjeti priče o uzrocima globalne finansijske krize, ali sam siguran da će vam biti jasno da je to priča o majmunima.

Ne znam ko je autor priče, ali znam ko su majmuni.

11/4/25

Nema braka gdje ne postoje svadje, sitnih iskrica. I sve to spada u samu definiciju, sve to ide u rok službe. Kod nas konkretno, u našem bračnom gnijezdu, su to neka vječita nadmudrivanja, čark(ic)e ko će ispasti pametniji.

Ponekad bude i nešto ozbiljnije, pa se neko podje inatiti, čak se prestane i pričati. Mislim da smo jednom izdržali čitava 3 sata.

Poslije te šutnje, koja je u našim mislima trajala kao vječnost, složili smo se da je to bilo poprilično glupo. Nekako mislim da je svadja odraz jedne opšte kulture, odnosno pravi primjer primitivizma. Pogotovo kad se povise tonovi i kad prepiranje odluta toliko daleko da se na kraju zaboravi i sam povod. I pogotovo ako se sve to vodi bez argumenata.

Brakovi po svijetu su bili na ozbiljnom testu za vrijeme korone. Parovi koji su se od silnih obaveza jedva vidjali tokom sedmice, stavljeni su na veliku kušnju za vrijeme pandamije, koja ih je primorala da jedan vremenski period žive zajedno 24/7.

Tu dolazimo do jednog italijanskog, koji se na početku kovid-a dobro nešto zakačio, vjerovatno oko familije, pa je on u pola bitke izašao malo da prošeta, da se prolufta, da se smiri. Da razbistri glavu.

I tako, malo po malo, čovjek je sa sjevera Italije iz grada Como krenuo u tu svoju “šetnju” koja je na kraju završila u primorskom gradu Fano. (Dnevno je pješačio u prosjeku 64km.)

I sad ja razmišljam koliko je ljut bio dotični Talijan. Ja kad bi se najviše naljutio, kad bih bio ljut kao tratinčica, mogao bih, jedno u vrh glave, dva kilometra prepješačit’. Do prve kafane.

11/6/25

Lana Bastašić:

– “ Sjećam se da sam učestvovala na jednom od ovih panela negdje u Belgiji. Natjerali su pet Bosanaca da pričaju o ratu i pomirenju. Shvatila sam da je ono što nudimo jeftina katarza, uvjeravanje da se loše stvari dešavaju u drugačijem, manje civilizovanom svijetu i da ovi saosjećajni Belgijanci mogu otići s događaja osjećajući se kao dobri, civilizovani ljudi.

Panel se održavao u zemlji koja je još 1958. godine bila domaćin posljednjeg ljudskog zoološkog vrta: prikaz ljudi iz Konga u “izvornim uslovima” za zabavu bijelih Evropljana.

Shvatila sam da smo i mi, na neki način, bosanski ljudski zoološki vrt za njih. Da bismo govorili, prvo moramo dokazati da smo jedni od dobrih. Pitomih. Pitomih ne samo po prirodi, već i po jeziku.

Kupit će kartu da čuju o našem barbarstvu. Više ne želim udovoljavati takvim interesima, posebno tamo gdje ljudi koji me plaćaju nisu voljni da se sami sagledaju na isti način. Mislim da je ključno za pisce koji postoje na jedva prevođenim marginama engleskog, njemačkog i francuskog jezika da stvore nove veze i puteve bez da nam bijeli kršćanski čuvari zoološkog vrta pokazuju do naših dodijeljenih kabina. To je moguće.”

U januaru 2024. godine,
nagrađivana bosansko-srpska romanopiskinja prekinula je veze sa svojim njemačkim izdavačem u znak protesta protiv onoga što opisuje kao njegovu šutnju o humanitarnoj krizi u Gazi.

Lana Bastašić, koja je osvojila nagradu EU za književnost 2020. za svoj debitantski roman “Uhvati zeca”, objavila je u ponedjeljak na Instagramu da je njena “moralna i etička dužnost da raskine ugovore” s izdavačkom kućom S. Fischer, navodeći kao razlog njihov neuspjeh “da se glasno izraze o genocidu koji se dešava u Gazi”, kao i “cenzuru” pro-palestinskih glasova u Njemačkoj.

---

Pročitao sam Lanin roman “Uhvati zeca”. I neću sad o toj knjizi. Sad ću o njoj, jednoj (u odnosu na mene) mladoj osobi koja je pokazala stav. Koja se izjasnila kada su mnogi ćutali i još ćute. Koja je otkazala saradnju sa svojim izdavačem zbog svojih principa. Koja je učinila nešto u korist svoje štete. Malo je takvih.

Koliko mladih osoba iz BiH uopšte zna ko je Lana Bastašić? Ova hrabra žena. Bojim se da broj nije veliki. Nažalost.

Ne znam je lično, ali pretpostavljam da je dobra i plemenita osoba. Ne daje pokojna (velika) D. Ugrešić svakom svoj stan besplatno na korištenje i ne tetovira svako “AFŽ” na svojoj ruci.

Ne znam kad tačno završava mandat sadašnjem ambasadoru BiH u Njemačkoj.

Imam izvrsnu ideju za njegovog nasljednika…