10/19/25

Kad sam bio u prvom/drugom srednje u ruke mi je dospio roman “Sidarta”. Herman Hese.

Nedavno sam pročitao da je Herman imao velikih problema sa ovim djelom.
Htio je u jednom momentu i odustati. Ne znajući šta da radi, posavjetovao se i sa tipom koji se zove Karl Jung. On ga je odvratio od odustajanja, tako da je Herman na kraju priveo roman kraju.

Jednog dana su tako njih dvojica sjedili zajedno za stolom. Hesse je otvorio pismo gdje ga je jedan čitalac pitao šta je najvažnije u životu.

Njih dvojica, mada vrlo pametni ljudi, nisu imali odgovor na prvu. Umjesto da sami daju odgovor, posavjetovati su se sa starim liscem Konfućijem, kojem je isto pitanje postavljeno vijekovima ranije.(Zato je i poprimilo epitet- vječno.).

Nakon malo pronašli su odgovor u staroj prašnjavoj knjizi, gdje je kineski mudrac odgovorio otprilike ovako:

“Dvije su najvažnije stvari u čovjekovom životu: biti što više dosljedan sebi i naučiti voljeti.”

A joj…dragi Konfućije…reklo bi današnje društvo, da si ti živ i zdrav, pojma ti nemaš o životu…

10/20/25

U Ivinim “Znakovima pored puta” ima jedan znak koji kaže (sad pišem po sjećanju) “…poznavao sam jednog čovjeka koji je pronalazio i govorio ružne riječi i mislio sve najgore o onome što nije znao ili mu se nije svidjalo”.

Ovaj Andrićev znak je pojavom društvenih mreža dosta evoluirao. Danas sva(t)ko može iznositi mišljenje, što je, ako bi se pravilno koristilo, u principu fenomenalna stvar. Medjutim, najčešće se daju mišljenja oko onoga i oko nečega o čemu se ponajmanje zna.

Nedavno sam pogledao kratki video, recept koji je moja draga prijateljica postirala na svojoj stranici. Ona je inače jednom pobijedila u takmičenju i proglašena je najboljom kuharicom na nivou države. Recept o kome je ovdje riječ, bio je o domaćoj kokošjoj juhi. I medju mnogobrojnim komentarima, naidje sljedeći:

“Kakva je ovo budalaština?”

I sad, postavlja se pitanje, ko je ta osoba? Šta je tu osobu ponukalo da se javi? Da ostavi svoj trag bez ikakve elementarne kulture, bez nekog suvislog argumenta iza kojeg će stajati to mišljenje, lični stav. Ma ništa pod milim Bogom.

To mora da je vjerovatno takodjer dio onog čuvenog “turbo folka”. Jer po definiciji gospodina Pušića turbo folk se ne odnosi strogo na muziku, nego je to mnogo širi spektar, to obuhvata svaki vid “nekritičke upotrebe tehnologije”.

10/22/25

1916. godine dvije seke Augusta i Adelina Van Buren sjele su na svoje motore i otisnule se na jedan duži put. Od Njujorka do Kalifornije. Da dokažu da i nježniji (s)pol može izdržati takvo nešto. I šta je tu vijest, zapitao bi se neko.

Pa, dok su se vozile svojom (ko biva slobodarskom) zemljom, bile su zaustavljane i hapšene nekoliko puta. Ne zbog opasne vožnje. Ne zbog prekoračenja propisane brzine. Ne zbog toga što im ne radi svjetlo. Ne zbog nedostatka zimske opreme.

Bile su zaustavljane i hapšene zbog toga što su nosile muške motociklističke hlače.

U moru vijesti o kojekakvim Kardešijankama, Sviftovima, Rozgama, Bubamarama, naše kćerke i unuke teško da će naići na vijest o sestrama Van Buren.

10/23/25

Kad smo prije dva vikenda bili u posjeti starijem sinu koji živi u San Francisku, on se baš potrudio da nam pokaže taj lijepi grad.

To znači da smo dnevno prelazili preko 10 kilometara. Noge su otpadale, ali smo sve to stoički izdržali sa osmijehom na licu.

Ono što me je posebno impresioniralo je činjenica da mali milion naroda živi zajedno, jedni do drugih, bez ikakvih problema. Kod nas, eto, nisu mogla ni tri.

Impozantno je ići talijanskim dijelom grada, zakoračiti u kineski, pa završiti u meksičkom. Kao da si bio u tri države.

Dok smo drugi dan hodali ne znam ni ja više kojim od dijelova, naišli smo na ovaj dvojac na slici.

Ja kakav sam znatiželjan i želim sve vidjeti, pogledao sam se sa ovom prvom osobom, na šta je ona povukla uspravnu crticu na prvom plakatu sa naslovom “Eye contact” (kontakt očima).

Nakon što sam shvatio šta se odigralo, prirodno sam se nasmiješio, što je zaradilo novu okomitu liniju na drugom plakatu “Smiles” (Osmijesi).

Kontakt očima i osmijeh. Nije li to ono što nam nedostaje trenutno u svijetu?

Pitao sam ih da li može slika, naravno da može. Da sam imao vremena, pridružio bih im se. Ja bih pored osmijeha nalijepio treći plakat. Zvao bi se “Hugs”.