10/13/25

Putnik namjernik može se u Japanu susresti i suočiti sa raznim interesantnim stvarima. Evo, naprimjer, pažljivijem oku neće tako lako promaći jedna specifična naljepnica na autima.

“Koreisha sign”, znak da je za volanom vozač(ica) od 75 i više godina starosti. Sama naljepnica predstavlja poštovanje prema (naj)starijima, mudrost, šalje poruku:

“Budite obzirni, osoba ispred vas ima mnogo godina životnog iskustva iza sebe.”

Bilo bi lijepo kad bi se to proširilo i na druge države, po cijelom svijetu. A mi nekako znamo da neće….

10/15/25

Nakon što sam došao u Ameriku, napunivši trideset i dvije godine, krenuo sam na koledž. Razred sam, izmedju ostalih studenata, dijelio i sa jednim sedamdesetogišnjakom i sa jednom četrnaestogodišnjakinjom.

Sjećam se kod nas, za onog vakta, kad neko napuni dvadeset pet i još studira, dobija automatski etiketu – “stari” student. (Što je bio eufemizam za – “propali”.) Kao što smo djevojke preko dvadeset šest ili sedam godina častili nazivom – usjedjelica.

Ovo prvo su najčešće govorili oni koji su jedva, sa mnogo muke i tri razreda srednje završavali, a ovo drugo oni na koje “usjedjelice” nisu obraćale ni najmanje pažnje.

Arthur C. Clark (nadam se da svi znamo ko je gospodin) je povodom učenja i starosne dobi studenata izrekao (još poodavno) jednu zanimljivu misao, a koja glasi otprilike ovako:

“Moramo napustiti ideju da je školovanje nešto ograničeno na mlade. Kako je to moguće u svijetu u kojem polovina stvari koje čovjek zna u dvadesetoj godini više nisu istinite u četrdesetoj – a polovina stvari koje zna u četrdesetoj nije otkrivena kada je imao dvadeset godina?”

Ne bih ja ovdje ništa više dodavao…

10/16/25

Danas sam pričao sa jednim Amerikancem. Čavrljali smo o košarci.
Počeli smo o našem lokalnom klubu. Portland Trail Blazers. Kažem mu da je otac od ovog malog Denija Avdije koji trenutno igra kod nas, bio takodjer košarkaš i da je uspješno igrao za Crvenu Zvezdu. Ko se još sjeća skandiranja prepune beogradske Hale “Pionir”:

• AV-DI-JA ZU-FER!!!

I tako kroz priču o basketu dolazimo do zaključka da postoje dvije vrste publike koja puni sportske arene.

Ogromna većina, možda i preko 95%, koja košarku gleda samo kroz atraktivna zakucavanje i trice sa pola terena. Koji dolaze da im u zabavi prodje dva sata života, da pojedu komad pice i dva-tri piva. To su oni koji kad je najzanimljivije odu u wc.

A postoji i onaj mali postotak koji zna da gleda ovaj lijepi sport kroz “pick an roll”, “pick and pop”, ofanzivni trougao, razne skrinove i šta ti ja znam šta još tu ima i postoji.

Isto tako, kaže mi Amerikanac Ryan, važi za american football. A najkomplikovaniji sport za skužit i gledati je, definitivno, baseball.

Na moju opasku da se njihov američki fudbal u Evropi smatra poprilično glupim sportom gdje se grmalji samo udaraju, a da je jedini sport još gluplji od njega (fudbala) upravo bejzbol, gdje jedan baca loptu, drugi je nastoji “ošinuti” palijom, dok ostatak oba tima stoji i gleda, Ryan se opali smijati, pa odmahujući glavom u nevjerici reče:

• Unbelivable!!!

10/17/25

Prolaze dani otkako je slavni pjevač preselio na ahiret, a društvene mreže nas ne prestaju obasipati izjavama poznatih ličnosti koje se (pri)sjećaju rahmetli Bešlića.

Pričaju se anegdote, prepričavaju dogodovštine, ističe se kako je preminuli bio dobar čovjek, ljudska gromada, ljudina. I to je istina. Da je za života uradio deset posto od onoga što se priča, bilo bi i previše za jednog insana.

Medjutim, sva ta euforija, gungula, sve se to nešto odvija(lo) pod krinkom, pod parolom kako je Halid, eto, pomirio (do tada nepomirljivi) i ujedinio (do tada neujedinjeni) Balkan. Ili region, za one koji se na riječ Balkan ospu po cijelom tijelu.

I tu nastaje mala nelagoda. Bar što se mene tiče. Za vas ne znam.

Jer ja nemam potrebu za ikakvim ujedinjenjima i pomirenjima, pošto se nisam nikad ni razjedinjavao, nit’ sam se ikad svadjao.

A pogotovo nemam potrebu to (ujedinjenje i pomirenje) raditi sa kojekakvim barabama i bagrom svjetskog ranga koji su često bili vidjani oko umrlog, jer to on (i da je htio) nije mogao izbjeći zbog posla, zbog svog esnafa kojim se bavio. A nije, iz objektivnih razloga, mogao ni spriječiti da se poneki od njih nadju i natakare na njegovoj dženazi.

Ono što hoću da kažem je da ni sto Halida “nemere” mene ujediniti s takvima. Nisam sad ni ja neka moralna vertikala, daleko od toga, ali eto, osjetih potrebu da se ogradim od svega toga i da to ovdje pribilježim.

Isto tako, imajući u vidu koliko se potencira dobrota tog jednog čovjeka, postavlja se pitanje kakvi su ostali, kakvi smo to mi? Stiče se utisak da je takvih ko Halid jedan od stotinu ili čak jedan od hiljadu medju nama, što je poprilično poražavajuće za ovo današnje vrijeme. Pa gdje, bože me oprosti, nestade sva ona dobrota u ljudima iz prijašnjih vremena?

Nije valjda da treba da nas poklopi kakva elementarna nepogoda ili da umre neko poznat, pa da tek onda plane neka iskra, da se tek onda probudi ljudskost i empatija koje do tad (ko medjedi) spavaju dubokim zimskim snom.