10/06/25

Rodni list je prvi zvanični dokument kojeg dobiješ i on te prati čitavog života.

U mom rodnom listu [spominjao sam ovo već ranije, ali neka se nadje i u ovim mojim (za)bilješkama] u rubrici “prebivalište” krasopisom je naliv-perom upisano: “Gornji Božinci”.

Tu je, naime, moj pokojni otac, nakon završene učiteljske škole, dobio prvi posao u osnovnoj školi. Da uči djecu.

Kad sam se upisivao u srednju školu, morao sam predočiti rodni list, ali sam dobro pazio da niko od drugova ne vidi tu sramotu. Da, imati bilo kakve veze sa selom u to doba, bila je najveća sramota. A imati selo kao prebivalište u rodnom listu, spadalo je u domenu socijalnog suicida.

Danas sam mnogo stariji i malo pametniji, pa “svoje” Božince (iako sam u njima proveo samo nepune tri godine) ističem na svakom koraku.

Živim u predgradju milionskog američkog grada Portlanda. Upravo sam se sa Dajanom ukrcao u avion. Idemo u posjetu starijem sinu koji živi u San Francisku.

Inače, poslom smo, može se slobodno reći, obišli Ameriku uzduž i poprijeko.

A prije rata sam samo jednom bio izvan zemlje. Iš’o s materom u Madjarsku da kupimo neke salame i kobasice. Pazario usput i dvije košulje, koje sam kasnije zvao “madjarice”. To je bilo to, što se tiče inostranstva.

Od naših gradova, bio sam par puta u Beogradu, služio sam armiju u Zagrebu…bio sam u Sarajevu…uh..evo…ja počeo ko Bećo u “Kuduzu”, kad je odgovarao geografiju…

A iskreno, da nisam nikad posjetio nijedno od nabrojanih mjesta, ne znam da bih išta bio drugačiji nego što jesam.

Hoću da kažem kako meni ništa nije falilo u ona dva Broda (Bosanskom i Slavonskom). Kažu da Imanuel Kant za života nije napustio svoj Keningsberg, a onako pametan čovjek bio.

Za dvije godine napuniće se tri decenije kako sam u Americi. Vozeći se autoputevima i prolazeći pored i ispod onih velikih zelenih tabli sa bijelim slovima koje obavještavaju koliko kilomet…pardon… koliko milja ima do idućeg grada, još uvijek sam sebe (pri)upitam:

• Šta ti, čovječe, radiš ovdje?

Ja još uvijek ne znam koliko je to zapravo 65, ovih ovdje stepeni. Je l’ to za kratkih ili dugačkih rukava?

Nekad mi neki čitaoci koje (iz)nerviram sa svojim čestim odlascima u prošlost, u mladost, znaju pomalo zajedljivo napisati:

• Pa, što se ne vratiš, kad već toliko patiš, što ne napustiš Ameriku?

A ja ne znam kako da odgovorim da ne mogu. Možda ovako:

• Pa, nemam vremeplov da se vratim tamo odakle sam otišao?

Sin će nas u San Francisku provesti onom čuvenom strmom ulicom (da li će me podsjetiti na derventsko/derventski korzo?), vidjećemo i Golden Gate Bridge, možda i Alcatraz, spomenuo je i neki grčki restoran sa Mišelinovom zvjezdicom. I sve će to biti lijepo i krasno.

A ja dok, evo, sjedim u avionu i bilježim sve ovo što čitate, upravo se pitam da li je “živa” ona osnovna škola u Gornjim Božincima, je l’ preživjela rat? Postoji li još ona soba na katu u kojoj sam se ja “dreljio”, dok je otac predavao učenicima u zajedničkom razredu od prvog do četvrtog odmah ispod, u prizemlju. Moraću se, ako se da živjeti, za iduće posjete Balkanu, zaputiti ka svom prebivalištu. Da zatvorim krug. Kontam, bio bi red…

10/08/25

Naša osobna sreća i lična sloboda počinju sa jasnim razumijevanjem jednog principa. Treba se naučiti, biti svjestan šta se sve zapravo nalazi pod našom kontrolom, na šta možemo uticati, a na šta ne.

Jer insan ne bi bio insan kad ne bi htio baš naopako, kad ne bi zadirao (turao svoj nos) tamo gdje ne može ništa promjeniti, a gurao od sebe i bježao od maltene svega gdje može napraviti (popraviti) štošta.

Pod našom direktnom kontrolom je naša unutrašnjost. Naše mišljenje, aspiracije, želje, nešto čemu se protivimo itd… Mi uvijek možemo kontrolisati i birati šta nam je činiti unutar naše ličnosti.

Stvari koje ne možemo kontrolisati su vani. Izvan naše domene. To su, recimo (ako izuzmemo plastičnu hirurgiju) naš izgled, zatim, mjesto gdje smo rodjeni, ne možemo uticati, niti možemo kontrolisati tudje mišljenje o nama. I to nekako predstavlja najveći problem danas, tako nam je stalo da svi imaju samo najljepše mišljenje o nama. Mada, kad se malo razmisli, to nam ništa ne donosi.

Pokušaj da se kontrolišu ove vanjske stvari koje se ne daju kontrolisati, dovode samo do fizičke i psihičke patnje.

Što prije shvatimo da je trud ne samo uzaludan, nego je rezultat kojem stremimo apsolutno nebitan, postaćemo sretni(ji) i slobodniji!

(Ovo ja malo tabirim čika Epikteta. Malo stoicizma nije nikad naodmet.)

10/9/25

Nije da sad često pustim suze, ali što sam stariji znaju me iznenaditi, zaskočiti. Pogodi me pjesma, plemenita ljudska gesta, gledam neki tužan film…

Na ove dvije fotografije koje sam okačio uz ovaj tekst nisam ostao ravnodušan. Skupilo se nešto u grudima, neka tjeskoba, pritisak, htjede da eksplodira, ali sve srećom izleti, gru(h)nu kroz suze.

Mladić što spava na prvoj slici zove se Siniša Kruškonjić. Nekad je bio veseo i pun života, sportista. A onda se razbolio.

Majka (gospodja na drugoj slici) mu je takodjer bolesna, ali se brine o njemu koliko je to moguće. A skoro, pa je nemoguće.

Žive u tudjoj kući (vlasnik im srećom ne naplaćuje ništa) jer je njihova izgorjela u ratu.

Na slici pored majke se da uočiti i novi šporet na drva. Drva se ne vide. Tek su naručena. Pet metara. Iscjepanih.

Oni (bolesni majka i sin) sebi nikad ne bi mogli priuštiti tako nešto.

Drva i šporet ste im omogućili VI! Odnosno svi oni koji su do sada kupili moju zbirku “Hobotnica i druge priče”.

Vama, dragi moji znani i neznani prijatelji, VELIKO HVALA!
Hvala i izdavačkoj kući Nova Poetika.

Dolazi zima, ogrjev je riješen. Sada treba nabaviti hranu i lijekove. Ako vam je do sevapa…knjiga još ima, nestrpljivo čekaju u firmi “Nada” u (bosanskom) Brodu.

Isto važi i za sve vas preko Save, u Slavonskom. Javite se Damiru i Jugi ako želite isto tako pomoći jednoj obitelji u Slavonskom Brodu.

Za sve ostale koji niste u jednom od Brodova, a želite pomoći, javite mi se ispod u komentaru ili privatno u inbox.

—
Kad sam pažljivije pogledao sliku, vidio sam kako iza Siniše na zidu piše “Why me?”
To me dotuklo.