9/28/25

Nikad se u životu nisam potukao. Sve što sam od fizičke agresije iskusio za ovih…koliko se već nabirikalo…skoro 56 godina, bilo je to da sam “popio” dvije dobre šamarčine.

Prvi put me zavalio moj školski drug Stjepan Katinić, kad sam mu na času marksizma rekao:

• Sjedi dole, “frfljo”!

(I to je bilo opravdano. Ja mu se i ovom prilikom javno izvinjavam.)

Drugi put mi je pljusku zalijepio bivši (4-5 godina stariji) sugradjanin ispred jednog kafića u “našem malom mistu”. On je cijelo vrijeme (dok smo sjedili unutra, za različitim stolovima) gledao jednu curu, a ona je (iz nekog samo njoj znanog razloga) gledala u mene. To se ovom nije dopalo, pa sam ceh platio ja.

I to je to što se tiče mojih personalnih fizičkih agresija koje sam iskusio za, evo, malo više od pola vijeka.

Nikad ni na koga nisam digao ruku. Pogotovo na osobe nježnijeg pola. A mogao sam, kao što je to svako mogao i može.

Prije sam, za vrijeme Parlova i Beneša, gledao boks, a sad ne mogu ni to. Pregrubo mi. O onim što se tuku u kavezima, ne želim ni misliti.

“Nanosivača bolova” ima raznih vrsta i nijedna nije dobra, ali oni koji se iživljavaju nad slabijim predstavljaju najniži oblik ljudskog roda.

“Muškarčine” koje su djetetu ili ženskoj osobi nanijele bilo kakav bol (psihički ili fizički) zaslužuju najveći mogući pr(ij)ezir u društvu. Ali obično biva obrnuto. Nažalost.

Zadnja emisija “Nedjeljom u 2”. Gost Muhić Alen. Osoba rodjena iz (zlo)čina silovanja. Mučna i bolna tema. Dijete rodjeno, pa odbačeno, ne samo od oca siledžije, nego i od majke, žrtve. I neću više nijednu o njima, o Alenovim biološkim roditeljima.

Spomenuću Muharema i Adviju Muhić. Bračni par koji je (pored svoje dvoje djece i neimaštine) usvojio Alena. Koji mu je “nadio” ime, i to ono, koje po riječima Muharema, nije ni srpsko, ni hrvatsko, ni bošnjačko, nego medjunarodno.

Moju novu zbirku priča otvara jedna koja se zove “Prepoznavanja”. U njoj piše da sveci ne stanuju u sakralnim objektima, nego žive medju nama, samo se treba osvrnuti oko sebe. I prepoznati.

Mislim da je Muharem prepoznat. Bar s moje strane. Pogledajte emisiju, pa prosudite sami.

E da..još nešto. Znate kako se ono kaže da se roditelji ne mogu birati? U Alenovom slučaju to ne pije vode. On je mogao birati. I dobro je izabrao. Odlično!

9/29/25

Pogledao sam najnoviju emisiju “Zavidavanje” koju jako lijepo i uspješno vodi Lado Tomičić. U gostima mu je bio Predrag Finci. Ako ne znate ko je to, pogledajte emisiju.

Gospodin Finci je na moju Dajanu i mene ostavio snažan utisak. Ne znam sad ko je to rekao (ona ili ja) da kako bi bilo krasno da je Predrag, ili neko poput njega, predsjednik Bosne i Hercegovine. Umjesto sve ove halaše i hohštapleraja, totalno nesposobne mase koja je zaposjela vlast. I nema namjeru da “salazi”.

Razmišljajući kako da povučem neku suvislu paralelu, kako bih lakše sam sebi (a i okolini) objasnio kakva je to katastrofa koja vlada našom Bosnom, došao sam do jedne koja bi mogla i biti dobra.

Zamislite da u veznom redu, na pozicijama organizatora igre, znači oni glavni u timu od kojih zavisi sve, igraju fudbaleri i nogometaši koji samo znaju da kurvanjski štipaju, krvnički tuku protivnike po nogama, kukavički uklizavaju sa dvije noge i izbacuju loptu (“špice”, jer drugačije ne umiju) što dalje od svog gola. I na svakoj drugoj utakmici dobiju crveni karton, jer jednostavno ne znaju igrati.
A van igre, na klupi za rezerve sjede Blaž Slišković, Safet Sušić, Prosinečki ili Boban.

E tako je u Bosni. Neko bi rekao i u bližoj okolini. “Kostolomci” i “sirovine” organizuju i vode države, dok su virtuozi na klupi i iz meča u meč ne dobijaju ni minute vremena u igri.

I onda se neko čudi što smo zadnji na tablici. Ispali bi mi i u niži rang, ali nemamo gdje, na najnižem smo. Dotakli smo, što bi onaj pokojni Lala rek’o, dno dna.

10/01/25

Kad sam prvi put preslušao album “Najgori” nije me se nešto posebno dojmio. Pitao sam se kako je to moguće. Razmišljao sam da nije Mario Knezovic ovaj put omanuo.

Onda sam se sjetio dokumentarca gdje je jedan čovjek (ne mogu se sjetiti šta je bio po zanimanju, ali znam da je bio visoko obrazovan) ostavio “zapadni” način življenja i otišao da živi sa budistima. Iz raskoši prijašnjeg života u egzistencijalni minimalizam.

I dok ga kamera snima kako mijesi tijesto u napukloj činiji (i usput objašnjava da napukla posuda posjeduje svoju ljepotu upravo zato što je takva – napukla) on nam potom priča kako je počinjao baviti se s tijestom upravo praveći te kolačiće. Napravi tako on njih prvi put, proba, ne valja, jer im ukus nije kao kod svjetski poznatog brenda. Napravi drugi put, kad ono opet mrka kapa, dobri su, ukusni, samo ukus nije isti, identičan onome, svjetskom. A onda mu je sinulo….pa zašto ukus i mora biti isti? Zašto njegovi kolačići moraju ličiti na bilo koje druge?

I to mi je dalo odgovor na “Zosterov”najnoviji, peti po redu, album. Očekivao sam uporno neki prirodni nastavak prethodnog, kojeg sam preslušao skoro pa (mada to nije moguće, samo mi se čini) ko Džonijeve “Pločnike”.
Slušajući Najgoreg, čekao sam “Imače Kada”, koji se nikako nisu pojavljivali.

A onda sam album poslušao ponovo. Pa još jednom. I još jednom. I gotovo. To je to. Ušao je na moju listu onih ostvarenja (a njih nije mnogo) gdje se sluša od prve do zadnje pjesme bez potrebe da se ijedna preskoči.

Poslušajte, ako niste, album “Najgori”od grupe “Zoster”. Reći ću samo jedno na kraju:
“Čovjek želi da je riba, čovjek želi da je ptica…al’ ne da žica!”

(Poslušajte i Galebov podkast i razgovor s Knezovićem. Naš čoek.)

10/03/25

“Hubrisov sindrom je stečeno psihijatrijsko stanje koje karakterizira pretjerani ponos, grandioznost i smanjen osjećaj za stvarnost, a javlja se kod ljudi koji steknu moć, često u oblastima poput politike, finansija i liderstva. Pokreću ga i pojačavaju moć i uspjeh, što dovodi do simptoma poput prezira prema drugima, nepromišljenosti, impulzivnosti i egocentričnosti.”

Ne znam da li treba išta dodavati. Čitajući definiciju Hubrisovog sindroma kao da se čita rezime bilo kojeg političara na Balkanu. Vjerovatno i u svijetu.

Ali nisu oni krivi. Krivi su oni koji ih izabiru.
Osnovna ideja te neke čuvene demokratije (da izabrani na izborima treba da vjerno služe narodu) se skroz izokrenula, pa u stvarnosti narod zapravo služi onima koje je izabrao i grčevito, što je često najgore po njih, se bori da ti izabrani o(p)stanu što duže na vrhu.

Moguće je da birače zbunjuje pojam “Vlada”, jer to samo po sebi (logički?) podrazumijeva da se s njima vlada. Prečesto ste čuli onu “ Nama treba kandžija!”. Sami sebe dovodimo u potlačeni položaj. Narod smo samo za poželjeti da ga se trvi i zatire, u svako vrijeme, u svakoj prilici. Mi smo vlažni snovi svakog autokrata, diktatora, bolesnog vladara.

Možda, nešto kontam, vladu treba nazvati nekako drugačije kako bi se kolektivna svijest, zeru po zeru, eventulno promjenila. Teško da će se to desiti za naših života, mislim na nas koji smo se