Sjedimo u bašti restorana. Primjećujem kako me čovjek za susjednim stolom onako, veselo, “mokrim” pogledom (za)gleda. U jednom trenutku upirući prstom u pravcu mojih grudi reče:

– Da li je i tebi to omiljena vrsta piva?

– Koja vrsta, koje pivo…upitah začudjeno gledajući u čašu vina ispred sebe.

– Pa ta..taj logo na tvojoj majici!

– Aaaaa…to je logo od nekog piva?

– Da, ti i ne znaš šta nosiš. Zašto si je kupio uopšte?

– Zato što je bila na rasprodaji.

Čovjek me pogleda začudjeno. Ništa me više ne upita. Zakrenu stolicu i zagleda se u daljinu.

***

Kad smo kupili kuću, ispred nje je bio zaboden metalni znak koji je potencijalnim lopovima i provalnicima davao na znanje da je imovina zaštićena alarmom. Stari vlasnik je to sve, naravno, pootkazivao prije nego što je zauvijek iselio, a nama nije padalo na pamet da nastavimo skupu pretplatu.

Mjesec dana nakon useljenja sretoh prvog komšiju ispred naših kuća, pa podjosmo tzv. “small talk”. U jednom trenutku mi reče da i on razmišlja uvesti alarm u svoju kuću. Pita me, pokazujući na zabodeni znak pored mene, da li sam zadovoljan sa kompanijom. Kažem mu da nisam zadovoljan iz jednog prostog i prozaičnog razloga. Nemam alarm.

– Pa šta će ti onda znak zaboden ispred kuće, što ih besplatno reklamiraš kad nemaš alarm?

– Nemam alarm, ali imam znak da ga imam. Vjeruj mi komšija, to je dovoljno, a nije ni skupo!

Susjed me pogleda začudjeno. Ništa me više ne upita. Nakon malo diže pogled ka nebesima, spusti ga potom na svoj ručni sat, nešto promrmlja, pa udje u kuću.

***

Džon i Mark su radne kolege. Obično su na pauzi za ručak kupovali iz jednog od dva obližnja ekspres restorana. Hamburger ili sendvič od piletine. Prilog uz oba ta jela su bili krompirići, poznatiji kao pomfrit.

Ja sam donosio hranu od kuće. Sjeo bi tako zajedno s njima i kusajući svoje kašikom, slušao ih za vrijeme objeda. Obojica su bili mišljenja da je sendvič od piletine mnogo bolji od hamburgera, ali da je pomfrit koji se služio uz piletinu bio dosta inferiorniji u odnosu na onaj koji se služio uz hamburger. Zbog toga su svaki dan mijenjali. Ponedeljak, srijeda, petak hamburger. Utorak, četvrtak piletina. Iduće nedjelje obrnuto.

Jednog dana mi se supruga nije osjećala dobro, nije ništa kuhala za večeru dan ranije, pa nisam mogao ništa ponijeti na posao. Rekao sam joj da ne brine. Odlučio sam da i ja kupim nešto od tamo gdje su kupovali Džon i Mark.

Teško je zamisliti i opisati njihove face, izraze lica kad sam spustio na sto sendvič od piletine iz jednog restorana i pomfrit iz drugog restorana koji je prodavao hamburgere. God dammit! Pa kako to??? Jedu oni ono svoje i ispod oka mjerkaju ono moje, vjerovatno se pitajući u sebi kako to i njima cijelo ovo vrijeme, svih zadnjih dvadeset godina, nikad nije palo na pamet?