Susan Smith ima sedamdeset dvije godine. Umjesto da se igra sa unucima i uživa u penziji, ona još radi. Ne iz dosade, ne iz nekog hira. Mora!

Obučena kao zečica, sa teškom šminkom na licu da djeluje kao da makar ima 65, ona se, sa tacnom u ruci, diskretno kreće izmedju aparata za sreću i kupi dopola ispijene čaše i flaše. Renta za jednosobni stan u Las Vegasu se polako primiče visini njene mirovine, a gdje su ostali troškovi.

Za to vrijeme, njen predsjednik zgrće lično bogatstvo i svakodnevno obećava bolje sutra, sve sa zadjenutom značkom sa pedeset zvjezdica na lijevoj strani svog odijela, odmah poviš srca, baš tamo gdje joj je i mjesto. Godine prolaze, a to bolje sutra, majku mu, nikako da osvane. Zli jezici, neprijatelji naroda i države, polušapatom govore da je sve gore i gore…

***

Milisava Radović je nakon četrdeset godina konačno otišla u penziju. Ne svojevoljno, potjerali su je. Tehnološki višak. S iznosom mirovine koju je dobila može, da prostite, obrisati guzicu.

Dok riba podove i klozete kafana (uspjela je naći pet lokala) razmišlja o nekim sretnijim vremenima. Nekako nikako da povjeruje onima na televiziji koji po vas cijeli dan trube da su upravo današnja vremena najsretnija, da ona, sretnica, živi u zlatnom dobu.

Ne smije naglas, onako u sebi prebire po dalekom mraku, pa je jedan dan u radničkom odmaralištu na Korčuli, drugi dan razmišlja šta je sve mogla kupiti od svoje plate. Sve tako računa i “putuje”, a nigdje, evo već trideset godina, od završetka rata, ne mrda iz rodnog mjesta.

Kažu da je sad kapitalizam, da nema više socijalizma, da se treba snaći. A ona je, jedna, od malena bila nesnalažljiva. Uvijek zadnja u redu. I za biti učiteljicina ljubimica (tu se počinje učiti snalaženje) i za momke. Takva joj je nafaka.

Ali nisu svi kao Milisava. Eto, njen predsjednik. I svita oko njega. U ime naroda se, što bi on (narod) rekao, snalaze kao ribe u vodi, evo bogami, pune tri decenije. Oni, bez sumnje, žive u zlatnom dobu.

Ponekad neko malo popije, pa podje (okuraži se) govoriti ono što trijezan misli, nešto i (pod)vikne na neke, nazove i lopovima, negoduje na očiglednu prevaru, ali biva ubrzo ušutkan. Od onih najsiromašnijih, od onih koji sa svojim crkavicama jedva dobace do petnaestog. A od petnaestog do kraja mjeseca žive od ljubavi prema domovini.

Krče crijeva, vape za mesom. Neki zlobnici, snalažljivci, imaju spreman odgovor i na to. Spremno će izbiflati da je naučno dokazano da ne valja jesti mesa svaki dan, a koliko je post dobar za organizam, o tome ne treba ni započinjati…