(Groznica subotnjeg prijepodneva)

Postojimo mi ti neki koji nikad nećemo postati “ovo” gdje živimo zadnjih trideset godina, a nismo više ni “ono” odakle smo otišli. Jer tog, onog, više nema.

Postojimo mi ti neki rijetki koji se usuđuju da se sjećaju prošlosti (rane mladosti, školskih dana, bezbrižne adolescencije) sa nekom sjetom, nostalgijom koja može zazvučati i kao patetika.

I ovaj tekst će za mnoge zazvučati kao patetika. I ja tu ništa ne mogu. Vi možete. Samo promjenite kanal. Sad & odma’.

***

Juče je bila subota. Prijepodne. Svira radio.

Kreće pjesma “The Road to Hell”. Chris Rea. Sjećam se dobro mjesta gdje sam je prvi put čuo. Kafić “Pikolo”. Moj imenjak, Zidarević, s vrata vadi iz džepa kasetu “BASF”. Na njoj crvenim flomasterom napisano “Strane”. Dok daje plastični nosač zvuka konobaru, primjećujem takodjer da je vrpca namotana na početak.

Počinju uvodni taktovi. Malo nakon počinje i Chris sa svojim napuklim glasom iz kojeg (golim očima možeš vidjeti) liju bačve viskija i iz kojeg kulja duhanski dim.

Nakon što je pjesma završila, molim konobara da je vrati na početak, pa opet pusti. Treći i četvrti put nije niko zamolio, Denis je premotavao i puštao sam. Denis danas živi negdje oko Štutgarta.

Svega se ja ovog sjećam četrdeset godina kasnije, sjedeći u Americi-čemerici, u kuhinji, slušajući ovu pjesmu.

Ustajem od stola. Otvaram frižider, vadim slaninicu, grabim rakiju, odlamam komad panje.

Polagano mezim. Pijem prvu čašicu. Ne baš glatko. Ne ide baš “ko u kreč”.

Kreč? Sjećam se upravo ovog Zidarevića još iz vrtića. Sjećam se i incidenta u dvorištu te odgojne ustanove. Samo se ne sjećam ko je koga našop’o krečom što se (nečijim nemarom) našao pri ruci djeci u predškolskoj dobi u vrtićkom dvorištu. Da li je moj imenjak “Sekinog”, ili je Sekin njega….

Gdje je sad Zidarević? Gdje je Sekin? Mislim da je on u Danskoj. Ili Švedskoj. Negdje je, tamo, gore u Skandinaviji.

Počinje potom “Money for Nothing”. Dire Straits. Ne znam ni ja kako i pomoću kojih trikova, ali jednom momku (to se zvalo “Di Džej”) je uspjelo da svakog vikenda organizuje “diskać” u holu sportske dvorane koja je nosila ime “Dom Sportova”. Puštanje ove pjesme i oponašanje Mark Knoflera kako solira na gitari bila je neizbježna koreografija svakog pubertetlije, svake subotnjovečernje groznice. (Dok se groznica nije previše usijala, dok se nisu povadile čakije, dok se disko nije zatvorio.)

Druga čašica već ide bolje.

“Losing My Religion”. REM. Bašta kafića “Tiffany”. Puštala se ta i ona druga. “Shiny Happy People”. Lijepa je bila bašta. Nako, povelika. Bilo je predvidjeno da se konobari zovu pritiskom na zvoncad, koja su već, menseščini, bila i ugradjena kraj svakog stola. Ne znam da li je to ikad na kraju i proradilo. Sjećam se i kako konobar “Šulc” natovari punu tepsiju pića, pa u cugu posluži pola kafića. Šulc živi u Zagrebu. (A Enes će nam napisati oko zvona kad ovo pročita. Pričekaćemo do sutra. Danas je sigurno na nekom jezeru oko Salt Lake City-ja, krmi i peca ribu.)

Treća čašica klizi.

“Nah Neh Nah”. Vaya Con Dios. Kafić “Tea”. To se puštalo do iznemoglosti. Toliko da je konobar, koji je bio moj školski drug i kojeg smo zvali “Peka”, na kraju sakrio kasetu, jer je nije mogao više organski podnijeti. Organski? (Sjećate li se, drugari, kad vam treba kaže “Ne podnosim te, organski!) Koliko li je sati sad kod Peke u Australiji?

Sve ove asocijacije me direktno pogadjaju u glavu sa svakom novom pjesmom.

Četvrta čašica vrišti za petom.

Kreće “Don’t You!”. Simple Minds. “Omladinski klub” ili “Narcis” oba u Slavonskom Brodu…gdje li sam je prvi put čuo…pitanje je sad!

I tu, izmedju četvrte i pete čašice, obično nastane dilema. Da li ugasiti radio ili prebaciti na domaću stanicu. Onu, znate koju! Što samo pušta ex-yu muziku osamdesetih.

Da li se u subotnje prijepodne kaniti vraga? Ili pokušati doseći deseti i jedanaesti krug pakla? Ona dva, koja se ni Dante nije usudjivao da dotakne?

EPILOG:

Evo, nedjelja je ujutro. Ja i šolja. Ne od kafe. Klozetska šolja. Grlimo se k’o onomad što smo se, za kakve oproštajne ili svadbe, ispod šatre kad harmonikaš krene na dugmetari neki hit od Hašima Kučuka, a mi ruke u vis, cmačemo se u obraze (niko ne broji po koliko puta) i jednostavno nas boli taki za sve!

Dok kuckam ovaj tekst, slova skaču, glava puca, dub se lama, zemlja se (oko mene okreće i) trese. A meni da je rasola. A gdje da ga nadjem, gdje da nadjem rasol u drugoj polovini septembra, majka mu stara?