9/20/25

Ubijanje (pogotovo civila) i razaranje gradova nikada se i ničim ne može opravdati na bilo kojoj strani, u bilo koje vrijeme, u bilo kojem ratu.

Rat u Ukrajini tu nije bio izuzetak. Osude na nasilni upad u tudju teritoriju stizale su iz gotovo cijelog svijeta. I trebale su da stižu. Izgibe nedužni narod, izgibe mladost u uniformama na obe strane. Za čije babe dušu?

Medjutim, od samog početka tog medjuslavenskog sukoba (Slaveni se inače baš vole mlaviti izmedju sebe na opšte zadovoljstvo i radost ostalih) dale su se primjetiti dvije stvari. I to od strane takozvanog “zapada”, koji samom sebi voli laskati i misliti o sebi kao o lučonoši slobode i demokratije u svijetu.

Neobično je bilo svjedočiti da je malo koja od tih najnaprednih država u istoriji civilizacije pozivala na mir. Ako bi se i desio kakav sporadičan slučaj, to je bivalo nešto sitno, marginalno, maltene na nivou greške.

Činilo se kao da je taj prokleti rat jedva dočekan. Kažu da je takva atmosfera vladala i uoči Prvog svjetskog, u kojeg su vojske hrlile sa pjesmom na usnama.

A onda je (pošto se dobrano zakrvilo izmedju dojučerašnje braće) nastupila neka vrsta histerije, gdje su se odjednom počeli otkazivati koncerti ozbiljne muzike i pozorišne predstave koje su na repertoaru imale djela slavnih (davno umrlih) ruskih kompozitora i kazališnih pisaca.

Nije se, na nesreću, zadržalo samo na tome, rusofobija se nastavila izražavati i širiti i u drugim kulturnim sferama.

Vrhunac tog lova na vještice, odnosno nepravednog lova na Ruse koji sa sadašnjom Rusijom i njenom agresijom nemaju blage veze desio se kad se počelo udarati i na samog Fjodora Mihajlovića. Na samog Dostojevskog. DOSTOJEVSKOG!!!

Srećom, izgledalo je da je ova hajka bila kratkog daha, da nije dugo (po)trajala. Kako se brzo zapalilo tu kulturološko antirusaštvo, tako se, reklo bi se, naglo i ugasilo. Ili skroz oslabilo. Bar se stekao takav dojam.

Medjutim, prije par dana čitam kako je UEFA, ta krovna evropska fudbalska organizacija, održala nedavno svoj godišnji seminar u Albaniji.

I na tom seminaru su engleski predstavnici (diskretno) pokrenuli inicijativu da se nagrada za najboljeg golmana (koja se dodjeljuje svake godine) ne zove više po najvećem čuvaru mreže svih vremena, velikom Lavu Jašinu. Da se njegovo ime jednostavno zamjeni. Skloni.

Ne, nije on učinio ništa nikome nažao, ništa protuzakonito, pa da zato nastrada.

Nije mu (kao recimo Platiniju ili Maradoni) otkrivena nijedna korupcijska ili drogeraška afera. Ma…nije čak ni ljubavna, pa da se bezgrešni Englezi imaju za šta (da prostite) i uhvatiti.

Ništa čovjek, ovaj nesretni Lav, pod milim Bogom nije skrivio. Već je, ako to neko ne zna, trideset pet godina i mrtav. Ali valjda nije jednom dosta što je umro, treba dva puta.

I pravični Englezi (ti vječiti džentlmeni, ta nacija koja je izmislila nešto što se zove fair-play, pa poturila okolo da se sirotinja ima s nečim zabavljati) ima spremnog zamjenika. Kandidata koji će zamjeniti najvećeg.

Ne, nije naš Vladimir Beara. I ja sam odmah na njega pomislio. A ne, nije ni Dino Zoff, i na njega su mi misli pale. Ali blizu ste, on se spominje kao prva rezerva.

Pravi nasljednik je Gordon Banks! Da, baš on. Mislim, ne znam ni ja ko je čovjek, ali čim ga Englezi predlažu, tu nema zbora, nema šta ko da se pita.

Ostaje samo da podguzne muhe dignu ruku kad zatreba, možda i na prvom sljedećem okupljanju. A njima (muhama) ne treba, to znamo iz iskustva, dva puta govoriti.

9/22/25

Umro je Nikola Pilić. Kad god bih ga gledao, kad bi davao neku izjavu ili intervju, odavao mi je utisak jednog blagog čovjeka i gospodina starog kova.

Nikolin najveći uspjeh tokom igračke karijere je igranje u finalu Rolland Garross-a. Sjećam se kako je pričao da je novcima od osvojenog drugog mjesta taman pokrio dvije nedjelje odmora u Parizu za suprugu i sebe.

Ove godine onaj koji je izgubio u finalu dobio je tričavih 1,275.000 evra. Taman za malo duže od dva tjedna u gradu svjetlosti.

Jedna zanimljivost vezana za šjor Niku se desila 1972. godine. Usljed nekog nesporazuma izmedju njega i jugoslovenskog teniskog saveza, organizacija ga je suspendovala na devet mjeseci neigranja. ITF je tu kaznu smanjio na jedan mjesec, ali je i to bilo dovoljno da se zadesi u nevrijeme, pa da se Nikiju onemogući igranje na Wimbledon-u te godine.

I pazite sad, u znak solidarnosti sa Pilićem, 12 od prvih 16 nosilaca se nije pojavilo na turniru, ukupno 81 igrač je bojkotirao najprestižniji turnir na svijetu. Halo!!!

Možete li danas zamisliti iole nešto slično tome? I zašto ne?!

I onda kažu, svako je vrijeme isto, samo mi nostalgičari mislimo da je prije bilo mnogo bolje, da je svijet bio pravičniji i mnogo bolje mjesto pod suncem.

9/24/25

Li Ning je danas uspješan kineski biznismen. Nekad je bio izvanredan gimnastičar. Toliko uspješan da je 1984. godine osvojio 6 olimpijskih medalja (3 zlatne, dvije srebrne, jednu bronzanu). A naša jadna Bosnica još čeka na svoju prvu istorijsku. Povijesnu. Nemamo ni drvenu…

Gledam neki dan neki razgovor s nekim hrvatskim poslovnim čovjekom koji priča kako je za posjete Kini bio u trgovini čiji je vlasnik upravo čuveni gimnastičar Ning.

I priča čovjek dalje kako je taj dan bila rasprodaja majica. 30% popusta. I izabere on tri majice i dodje na kasu da plati. Ljubazna kasirka mu lijepo naplati dvije majice po sniženoj cijeni, a treću po originalnoj. Na pitanje zašto i treća nije 30% snižena, Europljanin je dobio odgovor da na trećoj ima prišivena mala kineska zastava, a tako nešto ne može nikad biti na rasprodaji.

Baš zanimljiv primjer patriotizma. Ono, bar nije lažan kao što po pravilu zna biti. A i ne ugrožava nikog. Simpa.

9/25/25

Kad se kaže Fukushima, niko ne pomisli na ikebanu, niko ne pomisli na sumo borce, niko ne pomisli na Kurosavu, svi pomislimo na samo jedno, svima nam je u glavi slika kako radijacija, neka ljepljiva zelena tečnost koja isparava ko kravlja baljega u po zime, lagano curi u okean.

Veliki belaj nastade onomad, 2011. godine. (Pa zar je već prošlo skoro 15 godina od katastrofe, Bogo moj dragi..)

Kad se sav taj “pičvajz” desio, u toku od nekoliko dana javilo se oko dvjestotinjak japanskih penzionera, bivših inžinjera i običnih radnika koji su mirovine stekli u i oko nuklearki, i stavilo se kriznom štabu i državi na raspolaganje, da idu na lice mjesta i rade ono što treba da se učini da se havarija što prije suzbije i eventualno posve zaustavi.

Tim svojim činom (kao prvo) na najplastičniji način pokazali svoj patriotizam a kao drugo, uskočili su na mjesta mladjih kolega iz nuklearke vodeći se po onoj da su oni ipak mnogo stariji, da nema još mnogo proljeća pred njima, dok su ovi mladji, aktuelno zaposleni, u većini tek zakoračili u život, tek osnovali porodice, dobili djecu.

Prebacimo se na naše balkanske penzionere. I oni su, dakako, patriote poput japanskih vršnjaka.

Samo oni ne razmišljaju o nikakvoj vlastitoj žrtvi. Naprotiv. Umjesto sebe, oni već decenijama (svojim odabirom na izborima) žrtvuju prvo svoju djecu, a potom i unuke, neki i praunuke koji glavom bez obzira, svi djuture čim im se ukaže prilika, bježe iz svoje vlastite zemlje zbog vlasti kojima njihovi očevi i djedovi (čast izuzecima) uporno, decenijama, daju svoje glasove.

Ovi naši balkanski penzioneri svoje vršnjake iz zemlje izlazećeg sunca najvjerovatnije smatraju teškim idiotima.

Hvala na čitanju