Došli smo (odavno?) do tog momenta gdje provokatorom nazivamo svakog ko se drzne da napiše ili izrekne čistu, nepatvorenu istinu. Nazivati stvari (car je go) onakvima kakve one zapravo jesu, u današnjem svijetu znači samo jedno – provocirati.
Sadašnje čovječanstvo je satkano od takvih laži da niko više ne zna ni razaznati šta je u opštem knoglomeratu svega toga zapravo istina.
Uzmimo za primjer kazališnog režisera Olivera Frljića, koji je trenutno možda i najveća “persona non grata”, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom regionu.
Ludilo u ova “šugava vremena” ide toliko daleko da najveći zagovornici zabranjivanja njegovog lika i djela u stvari nikad nisu ni pogledali nijednu kazališnu predstavu koju je ovaj “provokativni” redatelj izrežirao, ali ih to ne sprječava u naumu, trse se i protestvuju da se zabrane njegovi “filmovi”.
(Ne znaju u svojim glavama ni razlučiti šta je pozorišna predstava, a šta film.)
Nakon izvjesnog vremena, Oliver je dao intervju jednom domaćem mediju. Moja preporuka za gledanje. Ne znam da li je to od vode, zraka ili nečeg drugog, ali Travnik, više puta je dokazano, posebno je mjesto u svijetu, radja zaista velike umjetnike. A i ćevapi nisu za bacit’.
(Intervju sa ovim, slobodno se može reći, svjetski priznatim umjetnikom može se pogledati klikom na link u prvom komentaru ispod ovog teksta.)
9/17/25
Prošle nedjelje smo odgledali seriju “Mr. Loverman”. Snimljena je po romanu engleske spisateljice Bernadine Evaristo.
Serija govori o dva prijatelja koji se vole od rane mladosti koju su proveli u rodnoj Antigvi. Kasnije prelaze u London, ali svoju ljubav moraju pažljivo skrivati, pošto je homoseksualizam u to doba bio zabranjen.
Žene se, dobijaju djecu, ganjaju karijere, još uvijek se vole, vidjaju se itd..itd…
U osam polučasovnih epizoda izdešavalo se mnogo toga. Ovo nije tipičan moderni LGBT film ili serija, ovo je fantastična i toliko vjerodostojno prikazana priča o ljubavi izmedju dva muškarca koji ispaštaju zbog svog seksualnog izbora, a indirektno zbog toga ispaštaju i njihove porodice, supruge i djeca.
Na kraju bih izdvojio briljantno odigranu naslovnu ulogu glumca po imenu Lennie James. Aferim Lennie!
Ako imate priliku, probajte gledati ovu seriju. Drugačija je.
Najlakše je skinuti nakon deset-dvadeset minuta, ako sam omanuo u preporuci.
9/18/25
Postoje u okeanima živi organizmi koji se na engleskom jeziku zovu “Sea Squirt”. Kako bi se to moglo prevesti na naš zajednički jezik? Morske prskalice? Štrcalice? Možda. Ali, nije to sad ni toliko bitno.
Ono važno za ovu kratku crticu je činjenica da ova “fela” traga okolo jedno izvjesno vrijeme s namjerom da pronadje idealno mjesto, to neko svoje mjesto pod (umalo ne rekoh suncem) vodom. Da se uzemlje.
I nadju, djed ih njihov, savršenu lokaciju. Tu se dobro ukopaju i kad postanu 100 po 100 sigurni da je to u stvari to, lagano, poput najveće flegme, pojedu prvo svoj vlastiti mozak, a potom i kičmu. I mirna Bosna. Nastave živjeti kao da se ništa značajno nije desilo.
I onda kažu da je Bog (ili kako ga već ko zove) napravio čovjeka kao savršeno biće.
Dao mu i neprestano kretanje i solidan mozak i poprilično upotrebljivu kičmu.
Ali avaj, neće čovjek da bude savršen, neće on šta Bog hoće!
Hoće i čovjek bit’ prskalica. Ko će bolan hodat’ čitav život, od upotrebe mozga zna se desiti jaka glavobolja, a i kičma, bolje da je nema. U društvu, to znamo odvajkada, najbolje prolaze upravo beskičmenjaci….
Prvo Lice Jednine 