Amerika je zemlja imigranata. Mali milion nacija, vjera, kultura, običaja, temperamenata. Sve to nekako skupa živi, diše isti zrak, troši isti vazduh. Ali, nije nikakvo čudo kad ponekad zaškripi, nešto se ne podudari, kad se malo komšije i zakače.

Tako se, eto, desilo i sa prvim susjetkama u ulici Brijestova, u malom mjestu Wudburn. Država Oregon.

Ne znam sad ko je ispred kuće špricao korov nekim opasnim kemikalijama, a kome se to nije svidjelo, jer je vjetar “nanosio” na njeno dvorište. Ani iz Bosne ili Huaniti iz Meksika. Uglavnom, verbalni duel je započeo jednog mirnog popodneva i po svemu sudeći nije imao namjeru da skoro utihne.

“Igrači” su bili više nego raspoloženi za igru, teren je bio spreman, jedini problem je bio što Huanita nije znala ni riječi engleskog.

I tu se Ana, inače prekaljeni borac diskusija i svadja sa komšinicama i susjetkama u rodnoj Bosni, našla na muci. Kako da svoje oratorske (alapačke) sposobnosti učinkovito upotrijebi?

Nakon nekoliko dana dubokog razmišljanja, teškog dumanja, pronašla je rješenje. Upisala je brzi kurs španjolskog jezika i već (nakon što je dobro zagrijala stolicu i pošto je “izbindžovala” 5 meksičkih trakavica po 20 i više epizoda) znači, već poslije tri tjedna naša Ane je bila spremna za meč stoljeća.

Možete li zamisliti facu sirote mame Huanite kad joj je ova naša zmajica sasula u lice, suknula plamen, poduži tekst pun sočnih psovki i detaljnih opisa kojih se ni Markes ne bi postidio, koje je Ana “sročavala” od prve sekunde njenog genijalnog plana.

Huanita je ubrzo potpisala bezuslovnu kapitulaciju. Priznala je poraz, obilazila je, od tad, Anu u širokim lukovima. Nije ona znala s kakvom alom ima posla. Ali to je već njen problem. Sad zna. A naravoučenije, konačan zaključak, ne mora, al’ i može zvučati ovako:

Nećeš se ti, svijete, s našim Bosankama zajebavat’!!!