Ne zna se tačno kako se sve to izdešavalo, ali ostala je činjenica da se mala Ana, ljeta 1978. godine, rodila (ne u bolnici, nego) na petom katu naselja, u stanu u kojem su do njenog dolaska živjeli samo njeni roditelji.

Ana će u tom istom “rodjenom stanu” živjeti sve do zime 1992. godine, kad svoje prebivalište napušta, pokazaće se kasnije, zauvijek.

1998. godine, Ana sa roditeljima dolazi iz daleke Australije, obilaze familiju, posjećuju svoje naselje, onako da ih želja mine. Sjeda na ljuljačku u dvorištu i polagano se ljulja, prisjećajući se djetinjstva, zamišljajući svoje drugove i drugarice iz prošlosti.

Nakon malo, prilazi joj jedna djevojčica, onako 8-9 godina stara, znatiželjno je (za)gleda, pa na dijalektu jezika koji nije bio onaj kojim se pričalo u tom dijelu Bosne (vjerovatno je i tu djevojčicu nevolja navela na promjenu prebivališta) upita Anu:

– Jesi ti nova? Kad si ti doselila u naše zgrade?

Ana se na trenutak zbuni pitanjem, šta da odgovori čeljadetu, da joj kaže da je ona tu rodjena, starosjedilac, da joj kaže gdje je stanovala, kako se ljuljala, igrala lastiša tamo u sjenci duda, da joj…

Ništa joj od toga nije rekla, samo joj je kazala:

– Ne, nisam ja doselila ovdje, ja sam samo malo došla u goste.

To reče, sidje s ljulje, pomilova slatku djevojčicu po glavi, pa se zaputi prema centru grada. Prolazeći pored ulaza koji je nekad bio njen, ugleda (jako je blijeda, ali se još uvijek razaznaje) poruku napisanu njenom dječijom rukom davne 1988. godine.

ANA VOLI MILOVANA

Bože, pomisli Ana, gdje li je Milovan, gdje je moja davna simpatija danas…

***

Nedavno su demokrate u Arizoni protestvovale protiv novih imigracionih zakona. Protestima je prisustvovao i političar Eric Descheenie.

Na tom protestu su se pojavile i pristalice sadašnjeg predsjednika države koje su, naravno, imale krajnje suprotno mišjenje o tim zakonima i amandmanima.

U jednom momentu su se, najvjerovatnije poneseni bojom kože gore pomenutog Eric Descheenie, pristalice pokreta MAGA okomile i na njega, poručujući da ga treba prijaviti imigracionom uredu, da se preispita da li je on uopšte legalno ušao u Ameriku.

– IMAŠ LI TI UREDNE PAPIRE?

(Dreknu jedan iz mase)

Eric Descheenie se na to, poput naše Ane, potpuno zbuni. Nije znao šta da odgovori na takve uvrede i objede. Da li da im kaže da je on Navajo, da je on starosjedilac u ovoj državi, da su se njegovi preci radjali i umirali na američkom tlu otkako znaju za sebe. Sve je to mogao reći, imao je potpuno pravo da to sve (i mnogo više) izgovori, ali je na kraju samo rezignirano prošaptao:

– Molim vas, ne pitajte me to pitanje!