Slučaj koji me je zaintrigirao prvi put je javno objavljen u novinama “The Lancet”. Bilo je to 2007. godine.

Naime, jedan francuski državljanin, u to vrijeme četrdesetčetverogodišnjak, osjetio je neku nemoć u nogama, pa je posjetio svog ljekara.

Nakon detaljnih pretraga ustanovljena je jedna nevjerovatna činjenica. Doktor je pacijenta pozvao u svoju kancelariju i tamo mu saopštio da on jednostavno ne posjeduje ogroman dio mozga, da se na mjestu gdje je trebalo biti “kefalo”, nalazi tečnost.

Mada (takorekuć) bez mozga, gospodin je vodio jedan normalan život. Oženjen, otac, najnormalnije je obavljao svoj posao. Koeficijent inteligencije mu je bio 84, što je, kažu, malo ispod prosjeka. Nije bio baš najpametniji u komšiluku, ali je ipak bio dovoljno pametan da se snadje u društvu. (Neko bi rekao – ubio se za glasačko tijelo).

Medicinski naučni krugovi su, malo je reći, bili zatečeni ovim otkrićem, jer im je ono poljuljalo dotad zabetonirane postulate o ljudskom mozgu, kao početku i kraju svega. Čovjek sa deset posto mozga ih je zabrinuo, opasno zaprijetio da im sve višedecenijske teorije potopi i izvrne naopačke.

Nakon čitanja nadasve interesantnog članka, autoru ovog teksta nametnule su se, onako na prvu, dvije misli.

1. Koliki je postotak snimljenih glava u Bosni? Snima li se išta osim pjesama (ne moramo se ograničiti samo na našu Bosnu) po cijelom Balkanu? Zvuči nemoguće da se ne bi mogao naći neki zemo koji bi makar za par postotaka prešišao gore pomenutog Francuza. Kako u neimanju mozga, tako i u testu inteligencije.

2. Lično osjećam neku slabost u nogama, ali se poslije čitanja ovog teksta, nešto nećkam da kontaktiram svog doktora. Kakve sam sreće, poslaće me direktno na snimanje glave. A šta ću onda, jadna mi majka…