Trebamo jesti neke kobasice. Kaže ona stavljajući tavu na sto:

– Zorane, de iz frižidera donesi senf.

Ustajem, otvaram frižider. Počinjem od gornje police, pogledom silazim na drugu odozgo. Ništa. Ni na trećoj nema senfa.

Gledam po onim pregradama u vratima. Nema!

– Hoće li taj senf?

Primjenjujem drugu taktiku. Krećem odozdo, pa prema vrhu. Opet ništa.

Otvaram (iako znam da u njima nema teorije da bude) one dvije ladice na dnu gdje stoje mrkva, peršun i brokoli.

– Oladiše se kobasice, čovječe!

Zatvaram vrata frižidera. Čekam pet sekundi, pa ih opet otvaram. Kao pojaviće se senf odjednom pred mojim očima. Nekad mi ova fora uspije. Ovaj put nije.

Razmišljam da otvorim dio frižedera gdje su smrznute stvar. Ipak, u posljednji čas, odustajem od te (su)lude ideje.

Čujem njene korake. Po brzini kontam da je pomalo nervozna. Sklanjam se u stranu. Prilazi i u hipu grabi senf sa druge police.

– ‘Ajmo ba jest’

– Otkad mi kupujemo taj senf, sa crvenom naljepnicom? (Pokušavam se izvući, opravdati moju mutavost)

– Ima jedno…trideset godina!

(Spremno dočekuje ona)

Nikad mi ta tajna frižidera neće biti jasna. Ne znam samo je li to samo do mene ili mi muški imamo u globalu tu falinku. Ko će ga znat’?!