Radila je osam sati, pa došla kući, odradila dvije veš mašine, dva “drajera”, napravila večeru.

Četvrtak je naveče. Dok jedu izvrsno spravljene špagete, on je povremeno pogleda. Vidi da je umorna. Treba živjeti sa smotanim mužem i dva sina u kući.

A živjeli su upravo onako kako je to bilo uobičajeno za prijeratne socijalističke porodice. Ona je gledala kako mama, a on kako tata. Ona nije voljela da joj se on mota po kuhinji, a on se nije pretrgav’o da pomaže u “ženskim” poslovima. To je išlo kako je išlo. Pomalo je bilo i kasno, nije tu više ni bilo bilo kakvog prostora za promjene.

Ona u jednom trenutku ustaje, otvara frižider, vadi bocu vina. Pogledom pita (ne trebaju riječi)

– Hoćemo li po jednu?

Taman da izusti Da! Već mu mozak šalje signale, kako će samo dobro leći rujno vino na bolonjez sos. A onda u zadnji momenat spazi da u flaši nema mnogo, da je crvena tečnost skoro pri dnu. Namršti se, pa reče:

– Joj, rado bih, ali me glava boli cijeli dan, uzmi ti slobodno…

– Hoćeš da ti donesem tabletu? (Odmah se aktivira majčinska briga)

– Neka, pričekaću…proći će…ne može dugo trajati…jedva da i ima nešto u njoj…ne znam kako me i boli…

I tako prodje ta njegova laž. Mala, bijela, nevina i plemenita…