Mater Mara i njena šćer Sofija su vječito krvile. Obično je to bilo oko (pre)kratkih minića i šminkanja. Mara je imala svoju mantru koju je redovno koristila u tim prilikama:

– Ja sam u tvojim godinama imala jedne pantole i jedne patike! Kakvo modiranje, kakvo “mačkarenje”, a mater bi me živu raščupala da navučem bilo šta iznad koljena!

Sve je to išlo do jednom. Kad je Sofija zatražila neke čizme “Uggsice”, a Mara joj opet očitala bukvicu! Na šta joj je Sofija odbrusila:

– Ma neš’ meni te bajke više pričat’, matere ti tvoje Mandušince! Vidjela sam ja kako si “Gucci” sandale furala još sa jedanaest, dvanaest godina! Ha! A sve sirotinja! A ‘vamo se guči piči sve u šesnaest! Taka stara, a laže! Sram te bilo!

– Kakve sandale??? Kakvi…ma ko ti je taj Guči? Gdje si to vidjela?

– U tvom albumu! Vidi, evo vidi!

Gleda Mara, ništ’ ne konta. Zagledala se šta joj je to na nogama na fotografiji iz četvrtog osnovne, davne hiljadu devetsto sedamdeset i šeste godine.

– Kaki te Guči spopo, blesačo!

– Šta kakvi? Evo vidi u katalogu. Iste su sandale! Možda je samo kopča malo drugačija! Vidi cijenu! 450 evra!

– To su na meni JUGOPLASTIKINE sandale ženska glavo! Nije ih bilo jeftinijih! Mater me svaki put prebijala na mrtvo ime kad ih mi je na silu natakinjala na noge. Nije bilo ničeg što sam više mrzila! Još kad malo ubrzam, pa mi mali prsti prodju kroz one proreze, htjela sam se odma’ ubit’! A da ne pričam kad skinem sandale, sve pocrnilo, samo bijela koža ostala gdje je bila plastika od sandala. Ko Spajdermen! Ne spominji mi to, odma’ mi hoće nešto bit’! Još imam noćne more od toga!

Gleda Sofija u onu što ju je rodila. Ništa joj jasno nije. Nešto joj se stužilo i sažalilo. Jest taj socijalizam, misli se u sebi, bio zajeban. Ostavio teške i neizlječive posljedice na mentalno zdravlje matere joj u nje. A ni ćaća nije puno odmak’o…