Nema mnogo ljudi-sretnika na kugli zemaljskoj koji su poštedjeni neke traume iz djetinjstva. Oni (većina nas) koji je imaju, bili bi najsretniji da je nekako zaborave. Ali trauma se ne bi tako zvala i tako ozbiljno zvučala kad bi se tek tako, takorekuć preko noći, mogla prekabuliti i istisnuti iz sjećanja.

Zaboravi se šta se ručalo prije dva dana, ali piškenje u gaće u drugom razredu osnovne, ma koliko se neko trudio, ne da se prebaciti u ladicu zaborava. Ma, ni pod razno. Slično onome kad vam neko kaže da sad, ovog trena, nikako ne mislite o ružičastim slonovima, a vi podjete samo o njima misliti.

Billy White je odrastao u malom mjestu Lockhart, sedamdesetak milja udaljenog od San Antonia.

Njegova muka, tačnije noćna mora, datira još iz otprilike 1963. godine. Možda je i zeru starija, ali on je se sjeća od tamo nekog vremena kad je imao 5 godina.

Svake druge nedjelje bi išli kod mamine tetke na selo. I odmah, u samom startu posjete, bi se desilo ono zbog čega se Billy i dan danas budi mokar, sav u goloj vodi.

Kad bi ih spazila, tetka Nancy bi izletjela napolje preko kućnog praga, pa pravac pred njega. Onda bi uslijedio ritual.

Prvo bi rukavom desne ruke prešla preko već osjedjelih (od pivske pjene orošenih) brčića, a zatim bi jagodicama palca i kažiprsta lijeve ruke prešla preko uglova usta pokupivši šta se već na tim mjestima obično kupi. Potom bi uslijedilo (džaba prethodno opisano brisanje) sočno cmakanje. Prvo u jedan pa u drugi obraz.

Satima bi Billy nakon toga čina krišom brisao poljubljena mjesta svojim dlanovima, koje bi onda otirao o nogavice hlača. Sve mu se činilo da je trud uzaludan. Tragovi tetkinih poljubaca kao da su bili neizbrisivi.

Sinoć je, oko pola tri u noći, Billy ponovo mjenjao vlažnu potkošulju. Već je treći put od početka godine sanjao tetku Nancy.