Bend je prekrasan, pitoreskni gradić u centralnom Oregonu. Možete li zamisliti preko 300 sunčanih dana u godini? Divota! Ne zna sa kada je ljepše otići u te predjele. Ljeti ili zimi? Lokacija i suva klima po mom ukusu, ubila se za dangubljenja i prodavanje zjaka, u čemu sam, inače, neprikosnoveni šampion.

Ovo što ćete čitati u narednih nekoliko minuta se desilo prije par godina, tamo negdje krajem jula. Nas dvoje smo se počastili jednim produženim vikendom. Manje da odahnemo od posla, a više da razbijemo dosadnu, učmalu kolotečinu (žabokrečinu) koju mnogi zovu i život.

Tri i po sata vožnje kroz prekrasne oregonske vukojebine brzo prodju uz našu, nikad dovoljno odslušanu, domaću muziku. Malo “novi talas”, malo “novi val”, malo “nju primitivs” i već smo tamo!

Nedaleko od Benda nalaze se “Twin Lakes”. (Blizanačka jezera). Svaki put se odvezemo do njih, uplatimo kajake na dva-tri sata, pa se, da prostite, dobro i pošteno izveslamo. Ni ovaj put nismo iznevjerili tu (već to možemo nazvati) našu porodičnu tradiciju. Toliko smo se zaljubili u taj sport da ozbiljno razmišljamo da uložimo novce i u naša vlastita plovila.

Poslije “kajakanja” smo otišli na večeru u obližnji pab, gdje smo uz pileća krilca, celer, mrkvu i odličan umak, uspjeli popiti i par pića, sve uz pristojan repertoar lokalne grupe koja je svirala muziku osamdesetih. (Znate već…”Simple Minds”, “U2”, “Frenkie goes to Hollywood”, “Duran x 2”, “Culture Club”, čak i na naše opšte oduševljenje, odnosno flešbekove iz prošlosti, “Kajagoogoo” i “Limahl”.)

Dok smo se “cipelcugom” vraćali iz restorana u hotel u kojem smo odsjeli, vidjeli smo usput, na zidu jedne zgrade, plakat koji je najavljivao sutrašnji koncert pjevača kojem u krsnom listu stoji ime Gordon Sumner. U muzičkoj industriji ovaj zgodni Englez je mnogo poznatiji po svom umjetničkom imenu – Sting.

“Nothing like a Sun” je izašao 1987. godine, što znači da mu je, po mojoj slobodnoj procjeni, trebalo godinu i po, dvije da dodje kao “najnovije” i do našeg malog mista, da i mi poslušamo to malo remek-djelo.

Rado ga i dan-danas poslušamo. Nema, po našem sudu, nijedne pjesme koju treba “premotat’, ali opet, sad da tvrdimo da smo Stingovi zagriženi fanovi – nismo. Niti nam je u ijednom trenutku na pamet palo da, kad već imamo priliku, odemo na njegov koncert. Ne sad što smo mi ostarili, mislim, ima i toga, nego je sutradan bio predvidjen naš izlet na “Crater Lake”. Sting je, ljudi, Sting, ali Crater Lake je Crater Lake! (Ako ne vjerujete ukucajte “Crater Lake, Oregon” u gugl.)

Iako umorni od trosatnog mlataranja veslima i obilne večere, po ulasku u foaje hotela odlučujemo da još malo odložimo odlazak na počinak. Sjedamo za šank i naručujemo “još po jedno” prije spavanja. U neko doba, mjehur me opomenu da je vrijeme za pražnjenje, pa stoga zamolih barmena da me uputi ka prostoriji predvidjenoj za tu rabotu.

Udjoh unutra, pa pridjoh pisoaru spreman za radnju. S desne strane, dva prazna pisoara od mene, stajao je naočit tip zaokupljen svojim poslom. Učini mi se odnekud poznat.

Već sam spomenuo da sam bio malo popit, a kad se “malo” popije onda pravila lijepog ponašanja, kućni odgoj i bonton popuštaju. Dok sam s jedne strane rukom kontrolisao vlastiti mlaz, s druge strane sam sve češće bacao brze poglede u pravcu mog “drugara po pisoaru”. Ma je l’ moguće da je to Sting?

Nakon što su ga moji pogledi poput “žaoka” (get it?) ubadali izvjesno vrijeme (osjeti se to kad neko napadno pilji u tebe) on napokon, zakopčavajući šlic na svojim pantolama, uzdahnu, okrenu se prema meni i reče:

– Ok, ukloniću vam svaku sumnju. Da, ja sam Sting! Šta vas zanima? Nešto iz moje muzičke karijere? Pitajte, dobre sam volje večeras, odgovoriću na svako vaše pitanje. Ako želite potpis ili selfi, možemo i to, ovdje…kraj pisoara.

(Možete li zamisliti moje zabezeknuće? Moju zbunjozu?)

– Jao, oprostite mi molim vas…malo sam popio…izvinjavam se na bezobrazluku..stvarno mi nije bila namjera…

– Ok…nema problema! Ako nemate pitanj…

– Zapravo imam…jedno.

– Odlično! Tu sam…pitajte!

– Ali nije muzičko…više je onako…privatno…

Stingova faca se uozbilji, vidjelo se da sam ga iznenadio…ali reče…

– Nema frke, pitajte šta god hoćeš!

– Pa eto…ne znam kako bih…negdje sam čitao…(nikad ovo ne bih pitao, ne bih čak ni u snu pomislio, ali ono veslanje me baš smorilo, a par pića dotuklo, pa mi se razum pomutio)…čitao sam na nekoliko mjesta..kako vi…sa svojom suprugom Trudie…pa ako imate kakav savjet…

– Šta ja…sa svojom Trudie?

– Pa…”ono”…

– Šta ono?

– Sedam sati…

– Ma čovječe….šta Trudie…šta sedam sati?

– Tantrički seks!

Sting stade. Zagleda se u mene…pa se opali smijati…

– A to…ha ha ha…ma to sam ja izmislio dok sam davao jedan intervju…malo sam bio popio…eto…kao vi sada…pa sam to izmislio da zezam Trudie malo…Kakvih sedam sati??? Ni onomad, a pogotovo sad. U mojim godinama i sedam minuta dodje kao maraton!

– Aha…he he he…(kao i ja se smijem)…i meni je to bilo sumnjivo kad sam čitao…

– Da li je to sve?

– Da…da…sretno sutra na koncertu!

– Thanks, man! Reče Sting, pa stade za lavabo da opere ruke. Nakon toga ih posuši, pa ode svojim poslom…

Vraćam se za šank. Dajana me nestrpljivo upita:

– Gdje si ti do sad? Bila sam se već zabrinula za tebe!

– Izvini..pričo sam sa Stingom.

– Sa St…s kim…sa Stingom? Kojim Stingom? Misliš…sa Stingom…Stingom?

– Ja!

– Zorane, idemo odmah u sobu…ostavljajaj to pivo, dosta si popio…izgleda da si dobio sunčanicu, pa buncaš. A kad ja kažem da staviš kapu kad si na suncu, eto kad smo veslali na jezeru, opalilo te dobro…ti se praviš pametan! Eto ti sad! Joj, jadna ja s tobom! Idemo gore, pa ću ti staviti hladne obloge na čelu, možda se trebaš istuširati hladnom vodom, puno vode trebaš piti, pogledaću na internetu šta je još dobro protiv sunčanice, srećom trgovina je blizu, pa ću odletiti da kupim šta treba….

– Ženo bolan…nije mi ništa…ja i Sting smo..najnormalnije…

– Eto vidiš da bulazniš…kako nije ti ništa….čuj sreo Stinga…najnormalnije..pričo s njim…Božemeoprostiisakloni!

(Pokojni Dario Džamonja je bio nenadmašni pripovjedač. Jedna od njegovih najupečatljivijih priča je ona kad se u Americi našao pisoar do pisoara sa Majkl Džordanom. Njihov dijalog koji se tada odigrao još uvijek se prepričava širom svijeta gdje god ima našeg naroda, medju onima koji od knjige ne bježe kao djavo od krsta. Ova moja skromna pričica može se posmatrati i kao mali omaž Daci, majstoru svih majstora kratkih priča na našim prostorima.)