”Amblyopia” je stručni (latinski) naziv za jednu vrstu bolesti oka. Ovdje u Americi se ona još zove i “lazy eye”, a i kod nas na Balkanu (ako je vjerovati vikipediji) se prevodi tako, kao “lijeno oko”.

Ako jedno oko ne vidi tako dobro kao ono drugo, slabije oko ne prima normalne vizuelne signale. Kao rezultat toga, mozak počinje da favorizuje ”jače” oko i potiskuje vid u slabijem oku.

Nošenje flastera oko dominantnog oka može vam pomoći da ojačate slabije oko. Lekar vam može predložiti da nosite očni flaster 1 do 2 sata dnevno, u zavisnosti od toga koliko je ambliopia ozbiljna.

U slučaju “lijenog oka” mozak misli da je zamagljen vid bolesnog oka u stvari normalan vid.

Ako se amblyopia ne tretira od sedme do desete godine života, nikakvi tretmani i hirurški zahvati ne pomažu nakon toga. Lijeno oko jednostavno, za vijeke vjekova, ostaje – lijeno. I to je autor ovog teksta iskusio na sopstvenom primjeru i upravo piše o ovoj činjenici nadgledajući sve (pored vrijednog) i svojim lijenim okom.

Slično je, rekao bih, nekako i sa državama nastalim na zgarištu blagopočivajuvše Jugoslavije. Nove države su imale vremena sedam do deset godina nakon svog rodjenja da riješe problem svojih plebsova, a koji se u stručnoj literaturi zove “lijeni mozak”.

Najkraći opis ove bolesti je – ti imaš mozak, ali se s njim slabo koristiš, on na kraju (uslijed neredovne upotrebe) zakržlja, pa država podje misliti umjesto tebe. Dobra vijest je da je bolest izlječiva, lijek postoji, ali loša vijest je da je on (lijek) u rukama države koja ni u snu ne pomišlja da ga propiše svom dragom populiju. Naprotiv!

I tako, nakon deset godina uskraćivanja lijeka s kojim bi svoje narode izvele na put ozdravljenja, države su mogle konačno odahnuti, jer su se prešle linije i crte poslije kojih povratak više nije bio moguć.

Lijeni mozgovi su postali lijeni zauvijek i tu više ni sam Bog otac, da se kojim slučajem spusti odozgora, ne bi mogao, iako svemoguć, ništa da napravi. Za sve je dockan.

Stoga, ako ste se ikad upitali kako to da sad imamo situaciju da u državi Srbiji osudjenici za ratne zločine i povratnici iz Haga ne silaze sa televizija u udarnim terminima, kako to da vodja paravojne formacije koja je onomad u ratu pravila zločine, odjednom, preko noći, u glavnom gradu postaje predsjednik upravnog odbora Narodnog pozorišta, kako to da predsjednik države svaki dan nekoliko puta prekrši ustav, kako to da u državi Hrvatskoj najnormalnije, po uzoru na “Dojčland iber ales!”, navijači nose crne majice “Hrvatska iznad svega!” i kako to da pola miliona pučanstva pohodi koncertu gdje se uzvikuje parola koja se, manje-više, može uporediti sa “Zig hajl!”za šta se (baj d vej) u Njemačkoj dobija 3-5 godina robije, dakle, ako se pitate sve ovo nabrojano, nemojte se više ništa pitati.

Kao u slučaju lijenog oka gdje mozak misli da to bolesno oko treba tako da vidi, da je tako normalno, u slučaju lijenog mozga ono malo što je od njega ostalo “misli” da sve ono što mu se s vrha servira treba da bude tako i da je to, zapravo, posve normalno.

P.S. Ako je nekom za ut(j)ehu, sindrom “lijenog mozga” je široko rasprostranjen i u državi u kojoj pisac ovog što čitate ima prebivalište zadnjih tridesetak godina. I ne samo da je rasprostranjen, nego je, kako to neki tvrde, doveden do savršenstva.

Virus lijenog mozga je poharao svaki kutak ove naše planete i bojim se da, što bi “Animatori” nekad pjevali “kasno je za prosinac i kasno je za srpanj…”.

U pr(ij)evodu – svi smo u istim govnima. Svi smo, prostim jezikom rečeno, najebali .