Prije desetak godina bila nam je (ovdje u Americi) u posjeti gospodja D. Za tih nekoliko dana pokazali smo joj nešto prirodnih ljepota kojima Oregon stvarno obiluje, mislim da smo jednom izašli u obližnji italijanski restoran, a ostatak vremena smo proveli u bašti, u zelenilu, iza naše kuće. Vrijeme nas je poslužilo, pa smo, roštiljajući, mezeteći, pijuckajući rujno vino, slušajući muziku osamdesetih, svaki dan sjedjeli do kasno u noć.

Zadnju večer D. nam je rekla da za svoje posjete nijednog trenutka nije imala osjećaj da se nalazi u Americi, nego je cijelo vrijeme bila pod dojmom da smo negdje “dole” na našim prostorima, ali tamo osamdeset sedme, osme. I bi nam drago čuti takav kompliment, bijaše to baš lijepa nagrada za naše domaćinstvo.

Kad se u Evropi kaže “Amerika”, skoro svako pomisli na vatrogasne sirene, nesnosnu buku gradskog saobraćaja, kriminal, gangsterske obračune u po bijela dana i sve ono što se može vidjeti u tim nekim popularnim holivudskim filmovima.

U našem slučaju je stvarnost totalno drugačija. Živimo u jednom malom mjestu, koje bi moglo biti ekvivalent nekom našem mjestašcu “Gornje Tarabljenje” u opštini Visoko. Možda je zeru brojnije i ima koji kilometar asfalta više, ali sve je to tu negdje, u deset deka.

Umjesto zavijanja policijskih auta, nas svako jutro bude ptice. U stvari, konkretno u mom slučaju – ptica. Ima ta jedna što stvarno prelijepo pjeva. I sve bi to bilo “ti si tako bajna i rajna i tajna” što bi reko g. Knezović, da nije jednog “malog” problema.

Naime, ta jedna ptica svako jutro podje da pjeva oko pola pet. Taman kad je san najsladji, taman kad ne treba. I svako jutro probudi me dva sata ranije od alarma. (I vikendom!!! Da da gospodo, jebene američke ptice pjevaju i kad pošten svijet odmara.)

I džaba meni sve, okreni se na lijevu stranu, pa na desnu, na stomak, na ledja, probaj brojati ovce, brojati brojeve, u sebi govoriti “Oooommmm”. Sve je to uzalud. Na kraju uzmem telefon, evo, ko sad. Razbudim se, podjem nešto kuckati i….već pretpostavljate! Ptica umukne. Nastupi grobna tišina.

A ja ni vamo, ni tamo. Nisam više pospan, a rano mi za ustajati. I ništa mi drugo ne preostaje nego da pišem.

Jednom sam se požalio ovoj do sebe, što sad tako slatko spava, kako me ta ptica “handri” svako jutro, na šta mi je odgovoreno da nisam normalan, da samo zamislim kako je u Njujorku, da ne znam cijeniti raj u kojem živim, da imam vodu, struju i krov nad glavom, što nema više od pola svijeta, da ja puno nešto “zaživam” u zadnje vrijeme, da samo meni može smetati tako nešto i da se još nije rodio, ko je meni ugodio.

Od tad se više ne žalim nikome. Ćutim i stoički trpim. A šta mi drugo preostaje osim Epikteta, Marka Aurelija i Seneke? Da nema njih, ne znam šta bih!