Istorija nas uči, tako nam je u školskim klupama na časovima povijesti ispripovjedano, da Indijanci koji su živjeli na tlu (sadašnjih) Sjedinjenih Američkih Država za svoje ime trebaju “zahvaliti” (nikome drugome, negoli slavnom moreplovcu) Columbu.

Taj naziv (pored još nekoliko, isto tako pežorativnih) bio je u opticaju sve do sedme decenije prošlog vijeka, kada se uvodi i počinje koristiti novi, prihvatljiviji izraz “Native American” (američki starosjedilac).

Da, izgleda da se vremenom, nakon svih zala koja su počinjena nad njima, počelo shvatati i da je sam pojam “Indijanac”, em pogrešan, em uvredljiv. Jer nesretnici nisu imali ama baš ikakve veze sa Indijom, kao što je to baksuz Christopher tvrdio.

Iroquois (Irokezi) i Cherokee (Čiroki) su se , poput ostalih plemena, takodjer bavili poljoprivredom. Domundjavajući se kako i gdje saditi pojedine biljke, postepeno su razvili tehniku “THE THREE SISTERS” (Tri sestre), koja je prešla u tradiciju, postala njima sveta, nešto za šta su mislili da im je sami “Veliki Duh – Manitu” poslao odozgora sa nebesa.

Nakon godina i godina došli su do spoznaje da kad se sjemena kukuruza, graha i tikve posiju zajedno jedno uz drugo (i treće), da ona tako skupa daju izvanredne rezultate.

Kukuruz sa svojom čvrstom stabljikom predstavlja prirodnu “trklju” ili “čaklju” za rast graha “penjača” koji na taj način “džiklja”i dolazi, probija se lakše do prijeko potrebne sunčeve svjetlosti.

Grah s druge strane obogaćuje tlo azatom i tako pospješuje rast drugih biljaka u neposrednoj blizini.

Tikva opet pomaže tako što ima široke listove koji prekrivaju tlo i tako potiskuju korov i zadržavaju vlagu.

Ovu blagorodnu tehniku zajedničkog suživota preuzeli su i objeručke prihvatili i prvobitni doseljenici u “novi svijet”, a današnji farmeri, seljaci i svi oni entuzijasti koji iza svojih kuća ponosno uzgajaju svoje male rajeve, vrtove i baštice, redovno je koriste od zapadne do istočne obale, od Los Angeles-a do New York-a.

Nekom dokonom čitaocu bi, nakon čitanja napisanog o ovom trostruko isprepletenom suživotu, moglo pasti na pamet da povuče paralelu, pa da pomisli da je i na prostorima gdje reći “burek sa sirom” predstavlja najveću uvredu, postojalo nešto slično, samo na većoj skali, gdje su umjesto kukuruza, graha i tikvica, izmiješani kao špil karata, obitavali Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Ovaj slučaj koegzistencije je, pogotovo oko sredine osamdesetih, davao takve dobre rezultate, tako je sve bilo berićetno, da se mislilo da će vječno da traje. Ali ništa, kako je tvrdio muž Mileve Marić, ne traje vječno i nije beskonačno, osim ljudske gluposti. Na dokaz ove teze nije se dugo čekalo.

Jedne majske nedjelje je umro “Manitu koji je hodao zemljom”. (U narodu poznat kao i poglavica “Medvjed koji stoji sa čelično plavim očima”)

Desetak godina nakon njegovog odlaska u “vječna lovišta”, otkopane su “ratne sjekire”, a zakopane “lule mira”. Svako pleme je htjelo svoju oranicu, svako pleme je crtalo svoju granicu.

I sve potom krenu kako je jedino i moglo. Naopako. Udari nesreća. Plijesan pokosi kukuruz, grah preplavi antraknoza, a tikve napade plamenjača.

I ode sve u helać, k vragu i dodjavola. Ništa ne ostade, od onakve plodne zemlje nastade jalovište, sunce ti žareno poljubim…