Nakupilo se tu dosta godina braka. “Dušo”, “dragi”, “srce”, “medu”, govorili su jedno drugom samo kada bi ironija i sarkazam (a znalo se i toga počesto naći) preuzimali konverzaciju. Ljubav, onu nepatvorenu, jedno prema drugom iskazivali su na drugi način.

Tišinom.

Gledaju tako neki film ili seriju. Brutalna scena. Ona lagano, bez riječi, pokreće glavu u njegovom pravcu, a on već drži daljinski u ruci i prebacuje program.

Nasuta je supa u tanjire. Poslije prve kašike on ocjenjuje da bi je trebalo još samo malo zaljutiti, diže pogled, traži očima “bibernjak”, a on već u njenoj ruci. Na izvol’te.

Sjede u dnevnom boravku. Čitaju. Njoj se iznenada ote jedva čujni uzdah. On ustaje i smanjuje grijanje.

Nakon pola sata, ovaj put on učini nešto, promeškolji se u svojoj fotelji. Ona ustade i podiže temperaturu za nekoliko stepeni.

On je blago pogleda, što je trebalo da znači: “Nisi trebala”. Ona mu uzvrati sa jedva primjetnim osmijehom, koji je bez ijednog tona koji bi poremetio tišinu, značio: “Neka, jest pohladno.”