Kada su Nijemci okupirali Francusku

1940. godine, Citroën je bio primoran da proizvodi vozila za njih. Kompanija je odlučila da krišom spusti (ali ne puno, bilo bi opasno) liniju punjenja na svojim šipkama za mjerenje ulja, što je kasnije izazvalo “zaribavanje” nekih kamiona pod opterećenjem zbog nedovoljnog nivoa ulja.

To bi, otprilke, uz ekipu humorističke serije “Alo, Alo” i sakrivanje “Mona Lise“ na sigurno mjesto, bio sažetak borbe i vjerodostojan prikaz francuskog pokreta otpora.

Kamo puste sreće da se naš “fićo” umjesto 1955. godine, počeo proizvoditi četrnaest godina ranije, kad su Nijemci okupirali Jugoslaviju, pa da smo bili primorani da ga pravimo za njihove ratne potrebe. Taman bi Švabe krenule u napad, a fiće bi prokuvale. Rat bi, iz tehničkih razloga, zbog čestih kvarova mehanizacije, završio mnogo ranije.

Kakav bi to tek bio primjer otpora neprijatelju. Istorija bi bila mnogo lakša. Svi bi iz povijesti dobivali petice, ne bi se morale napamet učiti sve one silne neprijateljske ofanzive, siroti partizani se ne bi morali lomatati po Igmanu, Sutjesci i Neretvi. (Kozaru i ostala poprišta da i ne spominjemo.)

Da smo imali fiću četrdeset prve, Prle i Tihi bi radili u “Zastavi” na sastavljanju šasija, a Josip Broz bi bio CEO kompanije.

Da smo imali fiću četrdeset prve kao što su Francuzi imali Citroën, predsjednici država nastalih raspadom Jugoslavije (bez obzira koliko dobri ili loši bili) bi na proslavama “Dana pobjede nad fašizmom” sjedili na počasnim mjestima, rame uz rame sa francuskim, a ne u kakvom zapećku, u magarećim klupama, kako ih sada zapada. Jer, šta su u današnje vrijeme milionske žrtve iz NOB-a naspram spuštene linije punjenja na šipkama za mjerenje ulja?! Jedno veliko ništa! Duplo golo. Samo još jedna u nizu beznačajnih kolateralnih šteta.