Zaposliše neki dan kod nas u firmi

mladog momka. Stigao iz Evrope prije tri godine da, kako reče, pokori Ameriku.

Juče smo ručali zajedno. Kaže mi da je oženjen, ima dijete od četiri godine. Pita me da li su moji sinovi išli ovdje u državnu školu.

Na moj potvrdni odgovor, reče da on nije lud, nije šenuo da svog dječaka pusti da mu (kroz školski sistem) ova djavolja država radi “brainwashing”.

Teško me išta više iznenadjuje, ali moram priznati da sam ipak pomalo ostao zatečen njegovim riječima. Pitao sam se da li je on uopšte svjestan, da li je registrovao, da me je sa svojom izjavom poprilično uvrijedio.

Neko bi rekao, mlad je, naučiće. Medjutim, brojni drugi slučajevi ovakvog ponašanja koje sam iskusio za života, nisu mi ulijevali neku nadu u istinitost te tvrdnje, baš naprotiv.

Živimo u vrijeme isključivosti, gdje većinom nema ni zrna kulture dijaloga. Obzira. Stav izgradjen na pročitanom sa (često opskurnih) internetskih stranica, izriče se kao svoj lični, bez ikakvog kritičkog osvrta i promišljanja, izražava se kao jedini tačan, kao aminovanje poslije kojeg nema dalje diskusije.

Moj mladi kolega mi još reče kako se baš prošlu nedjelju u crkvi koju on redovno pohodi i koja zapravo vodi osnovnu školu u koju će mališan ići kad za to dodje vrijeme, raspitivao kada da malog stavi na spisak, da ne zakasni sa upisom.

—

Brainwashing (pranje mozga) po jednoj od definicija je tjeranje jedne osobe da povjeruje u nešto ponavljajući mu da je to istina, sprječavajući pri tome da do nje dopru bilo kakve druge informacije.