Neću otkriti Ameriku ako kažem da djeca često (pre)uzimaju osobine svojih roditelja. Evo, recimo, ja ne znam ništa raditi oko kuće. Mijenjanje sijalice ili otvaranje konzerve ponekad se pokaže kao veoma zahtjevna rabota, zna biti nepremostiva prepreka.

Moja Dajana je sušta suprotnost meni. Dok bi ja samo sjedio, ona bi samo nešto radila. Dok ja, naprimjer, mirno prolazim (posljednji stepen zen-a) pokraj nezategnutog kreveta, ona bi prije umrla nego ostavila isti u tom položaju.

Ne znam za ovog starijeg, ali sam apsolutno siguran da je mladji sin naslijedio par stvar od ćaće, od kojih nijedna, nažalost, nije pohranjena u banci. Skoro pa svake nedjelje se, na maminu žalost, uvjerimo u jednu od njih.

Prošli mjesec priča on tako sa materom na telefon, uzgred spominje kako ima “big” problem, nakupilo se neke plastike u njegovom studentskom stanu, pa mora potražiti kontejner napolju da to baci. Mama se odmah baca u predavanje o ekologiji, moli ga da slučajno ne baci plastiku u obično smeće. Samo što se nije ponudila da pomoću Google map, odozgora, ona potraži mjesto odlaganja papira i plastike. Prekidaju razgovor.

Nakon pola sata ona mu šalje poruku, pita da li je pronašao kontejner, on odgovora da jest. Ona njemu da je super i da je sad problem riješen. On njoj da jest, ali djelomično. Ona njemu kako? On njoj da je našao kontejner, ali da nije bacio plastiku u njega, sad je neki mračak pao, sutra će. Ona njemu zašto sutra? On njoj – ništa. Nema odgovora. Ja kažem da se slažem. Nema žurbe. Ona gleda u mene zabezeknuto. Kraj kadra.

Prije desetak dana padala jaka kiša. Sin bio kod nas u posjeti i kad se spremao nazad na koledž, podigao vrata od gepeka, kad ono, samo što žabe ne krekeću unutra izmedju lokvanja & lopoča. Šta se desilo?

Guma koja ide oko vrata od gepeka se odlijepila i ispala iz ležišta, tako da je kiša nesmetano padala unutra. Ja, kojeg me prati glas da ne znam vola ubosti u guzicu, nakon dvadesetminutnog gledanja u vodu poput nekog mudraca, odlučujem da se upustim u koštac s problemom.

Uz izjavu “Sve teče, sve se mijenja”odvrno sam, pa izvadio rezervnu gumu. A ispod nje plastični čep na dnu. Povučem taj čep i voda krene. Ah, sve te ljubilo! Za dvadesetak sekundi imali smo prazan gepek. Problem riješen. (Sine, sipaj taji rakiju.)

U tom momentu mama stupa na scenu. Govori svom pulenu da sutra odmah odveze auto na servis. On kaže – naravno. Dodje sutra. Sin je morao nešto uraditi, neki neodložan projekat. Dodje prekosutra, baš taj dan je džim. Dodje zakosutra, ne može taj dan, ide s društvom na planinarenje. Četvrti dan mama mu (a svaki dan, ko moj imenjak Vakula, prati prognozu vremena) govori da će u subotu padati kiša, da mora popraviti auto, inače će preko vikenda imati opet pun gepek vode. On odgovora da je i on pratio prognozu, da će u subotu padati kiša, ali ne dugo i ne jaka, tako da nema neke velike potrebe za zabrinutost…

Kad sam prvi put pročitao riječ “procrastination”, pomislio sam da tu osobinu samo imaju odabrani. Oni plave krvi. Da je to nešto jako poželjno za imati u svom CV-ju. A ono, prc!

Procrastination – čin odgađanja ili odgađanja zadataka, čak i kada se zna da može doći do negativnih posljedica.

To može biti uobičajeno iskustvo, ali se često doživljava kao negativna osobina.

Znakovi da “bolujete” od ove osobine:

1. Odlaganje zadataka koje ne želite da radite.

2. Čeka se posljednji trenutak za početak.

3. Osjećaj preopterećenosti ili anksioznosti.

4. Imate problema sa koncentracijom.

5. Izbjegavanje ljudi ili tema.

Prije desetak godina (da li je bila neka velika rasprodaja ili je stari nesnosno škripao, ne sjećam se više) kupili mi novi bračni krevet.

Veliku masovnu kutiju u kojoj je se nalazio rasklopljen krevet, postavili smo u garažu, sa lijeve strane. Ponekad sam, ako ne parkiram auto na tačno mjesto (čitaj: “malo uheravo”) imao problem da otvorim vrata i izadjem iz vozila. Ali rekao sam sebi da sam čovjek u godinama i da se ne smijem nervirati. Ima ko će. (Moja žena.)

Prolazili su dani…mjeseci…čitava godina, a ja nikako nisam uspijevao da nadjem vremena da sklopimo novi krevet. Na drugu godišnjicu ulaska kreveta u naše živote, Dajana je rekla da više nema smisla, da to moramo odraditi, na šta sam ja odgovorio da se slažem. Ali, ne lezi vraže…već pogadjate…opet je nešto iskrslo. Na treću godišnjicu stanovanja novog (da li je još razumno nazivati ga novim?) kreveta u garaži moja supruga ništa više nije govorila.

Jedno popodne pijemo kafu. Svako se bavi svojim mislima. U neko doba ona će ti:

DAJANA: Hej, sad mi nešto pade na pamet!

JA:,Uh! Je l’ se trebam praviti mrtav?

DAJANA: Ha ha ha…ma jok…nego…sjećaš se onog kreveta?

JA: Kojeg kreveta?

DAJANA: Ma onog što smo kupili onomad, prije pet godina, eno ga u garaži. Neotpakovan.

JA: Aaaaa njega. Kako se ne bih sjećao…svaki put zapnem vratima kad izlazim…

(Tišina…pijuckamo dalje kafu)

DAJANA: Hej!

JA: Reci…

DAJANA: Sjećaš li se ti uopšte kako izgleda taj krevet?

JA: Ih jesi našla koga pitati, ja se ne sjećam šta sam jučer doručkovo…

DAJANA: Dobro to nije čudo..nego…mene brine što sa ja ne sjećam…

JA: Ma nije moguće…

DAJANA: Ma jest…primjetila sam ja da pomalo popuštam…

JA: Nemoj me plašit’, ti znaš da od mene nema vajde, ako i ti podješ popuštat, gotovi smo, nema nam spasa…pojačaj dozu…više enigmatike…vježbanja…unosi više brokolija…duge šetnje…vitamin D.

DAJANA: A ti, šta je s tobom, ono što smo kupili, ona sprava, ono veslanje, trune u garaži.

JA: Ma i ja ću sve to isto…samo da završim knjigu…

DAJANA: Pa kad ćeš je više završiti…evo šesta godina prolazi…o čemu je ta knjiga…više sam i zaboravila…

JA: Uh..dje me nadje…pa ja ne znam šta sam jučer doručkovo…

DAJANA:Joooj…roknuću se ovih dana…hoću života mi…