Otac nije mogao nikako dobiti posao u struci. U stvari, da se ne lažemo, otac nije mogao dobiti nikakav posao.

Razlog je bio jednostavan. Imao je pogrešno ime. A gdje je pogrešno ime, tu se odmah prikrpelji, nakako se nadoda i kriva religija. Na Balkanu ti odmah (čim si i zeru sumnjiv) pored imena, prikače i onu drugu falinku – vjeroispovjest. I možeš ti, čovječe, sto godina tvrditi da nisi vjernik i da ti nacionalnost ne kotira visoko (nije ni medju prvih petnaest) na listi životnih prioriteta, biće ti džaba, jer oni, “radnici čistoće”, znaju bolje od tebe kad se dodje do tih pitanja.

A ima nešto i u tome, pomisli. On je personalno bio laik za te teme. Eto, smatrao je (naivno) da će poslije rata i ono malo vjernika što je išlo u crkvu prestati, da će bogomolje zvrljati prazne, kad ono…niču na svakom ćošku. Kao kladionice. Od tad, od te svoje pogrešne procjene, jedne od mnogih, izbjegava bilo kakav razgovor na tu temu.

Nikad se njemu direktno ne saopšti da od posla nema ništa, ne istrese mu se u lice negativan odgovor, to bi bilo baš onako…blatantno. Uglavnom se ide sa provjerenom (neizvjesnom) varijantom:

– Vidjećemo!

(I ono što uz to sljeduje…znate, imamo mnogo kandidata, ali svakako ćemo se javiti, bićemo u kontaktu!)

Iako do kontakta nikad ne dodje, on se, a šta mu drugo preostaje, uvijek nada. Poslije svakog intervjua pomisli da je to – to. Radno mjesto je konačno njegovo.

Ako ništa drugo, majka je radila. Tako su se podijelili, ona je donosila kruh na sto, a on je čuvao dijete. Živjelo se od jedne plate. (Niko te ne pita kako.)

Neizmjerno je volio svog sina. I maksimalno mu se posvećivao. I nikad ga nije prestajala fascinirati činjenica kako su današnja djeca pametna. Visprena. Evo današnjeg primjera:

Mali je, nakon što su se pošteno izigrali svih mogućih igara, upitao:

– Tata, hoćemo li u kino u subotu?

– Ne znam sine. Vidjećemo!

(Zateče ga ovaj njegov diplomatski odgovor, isti onaj neodređeni koji dobija od nesudjenih poslodavaca. Nije mu bilo ništa mrže kad se njemu takvo nešto saopšti, a on maločas, u zamjenjenim ulogama, izgovori “vidjećemo” kao od šale.)

Sin podje plakati.

– Zašto plačeš?

– Zato što kad ti kažeš vidjećemo, to znači da nećemo ići.

(Eto, dijete od šest godina ispade pametnije od njega, jer je on, za razliku od njega, vjerovao da će nešto biti.)

– Eh, već si ti veliki, ne možemo svaki vikend u kino, košta to, karte, soda, kokice, nema se para..

– Ako nema para, provucite karticu!

– Ih, kad bi to moglo tako, znaš…ruku na srce…nismo baš u najboljoj situac….šta sad opet plačeš?

– Zato što nisi stavio.

– Šta nisam stavio?

– Ruku na srce, moraš staviti ruku na srce!

– Zašto?

– Pa da ti povjerujem…ovako ti ništa ne vjerujem…ako kažeš ruku na srce, stavi je onda, učini to!

– Dobro, dobro, hoću sine, evo obećavam, od sad ću uvijek stavljati ruku na srce!

Oko osam naveče otac je spremio malog na spavanje. Uskoro je došla i supruga s posla. Nešto ga je upitala, a on joj je odgovorio:

– Ruku na srce, nisam mnogo…pa se sjeti današnjeg razgovora sa sinom…krenu rukom ka srcu…pa se nasmija toj svojoj ludosti…vrati desnicu na sto sve se smješkajući i vrteći glavom u nevjerici. Nakon par sekundi počeo je rečenicu iznova sa:

– Istini za volju, nisam mnogo….

—

“Patuljci pojma nemaju”, kultna je dječija emisija emitirana 70-tih i 80-tih godina. Glavni urednik i voditelj emisije bio je legendarni Mladen Kušec. On u emisiji postavlja pitanja o životu djeci iz vrtića i nižih razreda osnovne škole. Odgovori koje je Kušec dobivao razgovarajući s mališanima, bili su fascinantni za odrasle.