Zeru po zeru, akšam polahko prekriva kasabu. Djuturum Jusuf Rizvanbegović stoji kraj pendžera i gleda kroza nj. Duboko se zamislio. Teško diše. Osamdeset osam godina je njemu na plećima. Hasta je odavno. Valja mu napuštati ovaj dunjaluk, pripremati se, jal’ za džennet, jal’ za džehennem. Još prije dva mjeseca naredio je da mu sve bude posložito i spremno za dženazu.

Posmatra odozgora avliju. S lijeve strane na bijelim basamacima leže komadi ćumura. To nije od sinoćnje salauke. Od prije ostalo od maksumčadi, od sina mu. Igrali se hajvančići, pa ostavili nako, valjda da se, to što su isprznili, počisti samo od sebe.

Novi vakat doš’o, pa se i evlad osilio. Birvaktile to nije bilo tako. Znao se red. Ne do Allah dragi da on tako onomad ostavi iza sebe, babo bi ga njegov izmaris’o na mrtvo ime. Baška što bi batine fasov’o, ali ne bi smio izić iz avlije, najmanje heftu glave promolit’ napolje.

A valjalo je to (iz)durati. Fakat je bilo teško. Preko dana još i nekako, zabavi se insan s poslom pa i ne pomišlja na kaznu, ali navečer kad sve utihne, začuje se saz i veseli kikot djevojaka dole niz rijeku. Kikoću se i momci uz njih. Dok ašik u punoj snazi plamti i mladalački behut na sve strane odjekuje, on naslonjen na duvar, sav ljutit bi to osluškiv’o. Načulio bi uši ne bi li prepoznao njezin smijeh medju mnogima. A i ona bi se garant pitala dje joj je dilber. Budući djuvegija.

Jusuf-aga odagnava misli iz mladosti, gleda dalje, šara svojim umornim očima po avliji. Tišinu svako malo prekida at svojim rzanjem. Izgleda da se i njegov dorat isprepad’o sinoćnjeg nevremena. Bujrum mu vode, pomisli, prije dva sahata mu je Fikro napunio puno bure, pa nek se natenane odabiva od straha.

Pridje Jusuf hastalu, srknu s nogu još vrelu kahvu iz fildžana, nadosu iz džezve da uzvrši, pa uze rahatlokum iz činije. Ne bi smio, al’ nemere odolit’ šejtanu.

Hajde, veli sam sebi, nije haram ako se uzima pomalo. Al’ će ipak morat’ zapovjedit’ hanumi, reći da ne puni ćasu više sa slatkom. Jest lijepo jamit’ jedan-dva, al’ nema ba od toga nikakog haira. A i hećim mu je reko da se pazi i uzdržava toga. Haja…

Primače se opet pendžeru, pogled mu pade na djulbašću. Bi gadan kijamet, gdjegod pokoji djul osta čitav, ostalo sve otišlo u helać.

Gleda gore na brdo, preko kapije. Kadijin čardak isto strad’o. Sva mu ćeremida polupana. Ali ne brine Jusuf za njega, namakeće kadija od raje. Jusufu je žao što je strefilo sirotinju. Kad nju zaobidje merhamet, pa kismet udari k’o topovsko djule i raznese im i ono malo što imaju, to je belaj!

Jusuf-aga se vas cijeli život pridržav’o kurana i islama. “Kršio” je adete i vjeru u samo jednom slučaju. Kada dodje kurban-bajram, on zakolje najvećeg ovna u kasabi, pa se ne drži pravila da trećinu dijeli sirotinji, trećinu ahbabima i komšiluku i trećinu familiji. Jok, bolan! On ga cijelog cjelcijatog dadne sirotinji.

Ali Kurban-bajram neće skoro, a sirotinja nagraisala, sve izgubljeno, nema se šta u usta stavit’. Jusuf stoga naredi da se kupi ovan i da se kolje sutra na sabajle. Zbog njega, ovozemaljskog dobrotvora, će Kurban-bajram ove godine dva puta dolaziti.

(Posvećeno čika Rizi Jusufbegoviću)