Pamela Fernandez je, medju nekolicinom osobina i odrednica koje je kroz život sticala, bila i udovica. Prije petnaest godina, braneći mir ili šireći demokratiju (uvijek se ta dva pojma nekako pobrkaju) negdje na Bliskom istoku, poginuo je njen muž Trevor. Nakon tog nemilog dogadjaja, odlučila je da se više nikad ne udaje. Pet godina od smrti partnera, imala je jednu (jedva da se može nazvati ljubavnom) afericu koja je trajala oko dva mjeseca. Poslije toga – ništa.

Robert “Bob” Opelka nije se nikad ženio. A nije se, da napomenemo i to, mogao i pohvaliti (ili požaliti) da je ikad i sreo osobu koju je mogao nazvati ljubavlju svog života. Zadnjih desetak godina, svoje prirodne nagone, odnosno seksualne potrebe, zadovoljava pet ili šest puta godišnje. Komšinica sprat niže, razvedenica, je bila spremna i za češće i nešto više, poput zajedničkog života, ali je on sve njene signale učtivo odbijao. Procjenio je odmah na početku te njihove “romanse”, da osim seksa, ništa ostalo ne bi klapalo u eventualnoj životnoj simbiozi.

Pamela je prošli mjesec napunila pedeset jednu. Minuše godine u tren. Eto, nije mogla vjerovati da već sutra ide na redovan godišnji ginekološki pregled. Njoj je izgledalo kao da ga je zadnji put uradila prije najviše šest, a ne čitavih dvanaest mjeseci. Sve je to prebirala po glavi brijući noge prije spavanja. (Ne može ujutro svakakva, nedotjerana pred doktora.)

Bob je prije sedam dana zagazio u pedeset petu. Jučer je poslije velike nužde, plastičnim štapićem zagrebao po površini vlastitog izmeta, pažljivo ga potom stavio u epruveticu, nju u deblju kovertu, a kovertu u poštansko sanduče. Njegova primarna bolnica mu svake godine, umjesto rodjendanske čestitke, pošalje priručni pribor da sam u svom kupatilu pokupi primjerak i pošalje ga na adresu njihove laboratorije. Vrijeme zaista leti, pomisli on, kao da sam prije šest -sedam mjeseci obavljao ovo zadnji put.

Svaki radni dan Pamela bi po dolasku s posla parkirala auto ispred kuće, a onda bi prošetala do poštanskog sandučeta da pokupi poštu. Pored obaveznih reklama i kupona iz obližnjeg tržnog centra, par računa, iznenadila ju je podeblja bijela koverta. Odmah je prepoznala o čemu je riječ, prije tridesetak dana, tamo oko njenog rodjendana i ona je dobila istu. Bio je to test koji je služio da se otkrije eventualni rak debelog crijeva, a kojeg bolnice podju slati jednom godišnje kad pacijent napuni pet decenija života. Držeći u rukama nečije tudje djelo, od srca se nasmijala.

Bob je češće provjeravao imejl otkako je poslao kovertu u laboratoriju. Očekivao je isti odgovor kao i prethodnih godina. Zdravo se hranio, nije pušio, znao je ponekad popiti čašu vina poslije pice ili pečene ribe, jeo je i (kao Woody Allen u onom jednom filmu) brokoli jedanput sedmično, tako da je i to polje pokrio, mislio se sa smješkom. Ali bio je svjestan, imao je bezbroj primjera gdje čovjek prav -zdrav “ode” za mjesec, dva, dana. Nikad se ne zna kad će se kakav vrag aktivirati u organizmu.

Dok je pravila večeru, Pameli je svako malo padao pogled na kovertu. Pitala se kako je ona došla na njenu adresu. Provjerila je preko telefona na kojoj je lokaciji bolnica i otkrila da se ime ulice, poredeći sa njenom, razlikuje u samo jednom slovu. Eto kako, misterija riješena! U gornjem lijevom uglu pošiljke nalazili su se ime i adresa pošiljaoca. Robert Opelka.

Prolazili su dani, a imejl sa rezultatima testa nikako nije dolazio. Robert je negdje pročitao da su medicinske sestre u štrajku, ali to nije trebalo da utiče na laboratorijske nalaze. Ako do sutra naveče ne dodje ništa, kontaktiraću ih, zaključi Bob.

Prolazili su dani, a Pamela nikako da učini nešto. Najjednostavnije bi bilo da kovertu baci u smeće. I zaboravi cijeli ovaj slučaj. Ali opet, zašto bi to uradila, zašto da Robert ispašta zbog tudje greške. Mogla je poštu samo staviti u sanduče gdje se pohranjuje odlazeća pošta, to je bilo najlogičnije. A onda joj je sinulo da je najbolje da zapravo Robert Opelka odluči šta da se učini. Na kraju krajeva gov…ovaj…pošiljka je ipak njegova.

Otvorila je kompjuter i ukucala njegovo ime. Google je odmah izbacio sve što je bilo potrebno. Zapisala je imejl na parčetu papira. Usput je vidjela i njegovu sliku. Ne izgleda loše, ote joj se misao. Napisala je kratak imejl: “Poštovani, vaše pismo koje ste uputili u bolnicu, završilo je u mom sandučetu. Molim vas da mi date na znanje šta da s njim učinim. Pozdrav!”

Bob je otvorio email imejl deset minuta nakon što je poslan. Grohotom se nasmijao. Ovo se, pomisli ironično, samo meni može desiti.

Odgovorio joj je istog trena. Onda je ona njemu. Pa on opet njoj. Ona je predložila da mu doveze pismo, on je to odbio, morao bi je onda pozvati u stan, a sve je u totalnom haosu. On je predložio da pokupi od nje, ali ona je to kategorički negirala, otvarati vrata stana nepoznatom, nije joj se činilo najpametnijom odlukom.

Dogovor je bio da se primopredaja izvrši u jednom kafiću koji se nalazio na otprilike pola puta izmedju njihovih mjesta boravka. Znak raspoznavanja, našalio se na kraju, biće crveni karanfil.

Naravno da je on odmah ukucao njeno ime u pretraživač koji je u manje od jedne sekunde izbacio pred njegove oči čitav njen život, uključujući bezbroj slika, iz kojih je, letimično pregladajući, zaključio da Pamela voli aktivnosti u prirodi. Planinarenje, skijanje, kros trčanje. Vozila je “Subaru Forrester”. To mu se svidjelo.

Na ugovoreni dan, tačnije četrnaestog februara, nadjoše se oni u kafiću. Naručiše oboje, njima najmiiji, čaj od hibiskusa. Dok mu je ona, izvadivši prethodno iz torbice, predavala kovertu, on je njoj pružio malu kutijicu grožđane masti. (Nije znao šta će drugo, nije mogao praznih ruku, a namaz će joj dobro doći u prirodi, na vjetrovitom vremenu)

Pijući čaj, čavrljali su o svemu i svačemu. Oboje su ubrzo zaključili da imaju gotovo istovjetne poglede na život. Prezirali su današnje doba, život u betonu i bjesomučnu trku za novcem. Sa sjetom su se sjećali tinejdžerskih dana, Amerike sa početka osamdesetih.

Kad je preko razglasa kafića David Gilmour zapjevao “What do you want from me” i Pamela ga u riječ ispratila kroz cijelu pjesmu, Bob je znao da je to ono za čim je čeznuo čitav svoj život. Njegov “soul mate”.

Pamela je imala slično mišljenje. Konačno, nakon godina čekanja, naidje poslije Trevora na muškarca s kojim se mogla vidjeti u zajedničkoj vezi.

Danas se bliži i petogodišnjica nakon tog njihovog prvog susreta (potrefi se baš) na Valentinovo. Kad se sretnu s nekim, pa ih taj neko upita:

– How did you two meet? What happened?*

Oni oboje u glas, smijući se pri tom kao dvije lude, odgovore:

– SHIT HAPPENED!**

——

* Kako ste se vas dvoje sreli?

Šta se desilo?

** Sranje se desilo!