Ilija (ili “Alajdža” kako ga zovu ovdje u Americi) imao je danas naporan dan. Jutros je proveo čitav sat u razgovoru sa kineskim proizvodjačem. Oko podne je imao “zoom meeting” sa indijskim parnerom. I pred kraj radnog vremena je izmijenjao par poruka sa kanadskom mušterijom. Ilija je uspješan poslovan čovjek. Za posljednjih desetak godina namakao je na svoj račun zavidan broj. Radi šest dana u nedjelji po dvanaest sati. Od silnih obaveza ne stiže ništa drugo. Da ne ide svake srijede psihijatru, ne bi mogao sve to izdržati. Njegova bivša supruga to nije mogla shvatiti. Najviše pati za djecom.

Negdje oko jedanaest naveče, sjetio se da je zaboravio večerati, izvadio je neke špagete što ih je pokupio jučer sa uličnog štanda, pa je, nabadajući viljuškom po tanjiru, “okrenuo” oca.

Kod njega je, ako se uzme devetočasovna razlika u vremenu, taman bilo vrijeme doručka. Slanina “sapunjara”, čenj bijelog luka i rakija “kruška” na stolu. Otac, čio osamdesetogodišnjak kojem niko ne bi dao te godine, raspoložen od ranog jutra, uvijek spreman na zezanje, govori mu da će danas malo u šumu da nadje suvih drva za potpale. Ako usput pronadje koji vrganj – puna kapa! Morao bi kasnije pretočiti i nešto vina, odvesti kravu veterinaru. Ništa novo sine…dnevna kolotečina….govori živahni starčić. A onda Iliji, gledajući ga zabrinuto preko ekrana, reče da mu se čini da je dobro smršo, ublijedio neki. Ima li kakvih problema?

Isto vrijeme, a dva života kao da se odvijaju u dva različita vijeka….