Femicid: Ubistvo žene ili djevojke od strane muškarca zbog njezina spola. (Najkraća definicija)

Prva dokumentirana upotreba izraza ‘femicid’ bila je u knjizi Johna Corryja iz 1801. pod nazivom “Satirični pogled na London”, kada se koristio za označavanje ubojstva žene.

26. Travnja 2025

“ U HRVATSKOJ SU DANAS UBIJENE DVIJE ŽENE!”

(DVA SLUČAJA FEMICIDA.)

Nedavno sam se, mijenjajući “naše” televizijske kanale, zaustavio na jednom. Na njemu je bio film “Braća po materi”. Nisam se mogao dugo zadržati na njemu. Nešto što mi je prije bilo komično i smiješno, sad mi je jako žalosno. Nisam mogao gledati kako se Petar Božović kao muž odnosi prema Sonji Savić, kao njegovoj ženi. Verbalno i fizičko nasilje naočigled svih ostalih suseljana. Koji na to nisu ni obraćali pažnju. Nešto što se svakodnevno odvija pred našim očima vremenom postane normalno. (Naviknu se oči na svašta.)

Kad sam kretao ovo svoje piskaranje (oni koji me prate baš od početka će se sjetiti) pisao sam o američkim dogodovštinama jednog lika kojeg sam nazvao “Kruško”. Jedna od najranijih priča je bila kako je on radio po cijeli dan na gradjevini, dok mu je mlađahna žena bila sama kod kuće.

I mic po mic, nema besposlen narod drugog posla, podju glasine, tračevi (gossip) kako ga ona vara. Svi znaju, cijeli komšiluk bruji o tome, to je glavna tema svih kafenisanja, samo, naravno, Kruško ne zna. Na kraju će saznati i on, reći će mu jedan njegov jaran, a gdje drugdje nego, u kafani! Još će mu sve začiniti sa: “ I to sa crncem!”.

I Kruško se tu noć oblokao kao crna zemlja. Sedam dana i sedam noći razmišljao je on kako i šta mu je činiti. Osmi dan se sjetio. Došavši s posla reče svojoj bračnoj saputnici:

– Ženo! Nešto sam razmišljao, nismo dugo bili u starom kraju, poželio sam ti mater i ćaću, šta misliš da malo skoknemo do njih?

A ona, na sedmom nebu od sreće.

I tako oni za dvije nedjelje poletiše sa njujorškog aerodroma, pa će preko neke evropske metropole do Sarajeva.

Nisu točkovi kako treba ni dodirnuli butmirsku pistu, a pao je prvi šamar. Ko zna koliko je šamarčina još palo u taksiju, dok nisu došli do njenih, negdje u srednjoj Bosni. A tamo, kad su saznali kakav belaj i sramotu im je kćerka “napravila” u bijelom svijetu, ćaća je uzviknuo:

– Udri kuju Kruško, udri je dok ne crkne!

I gotovo svi su se smijali ovoj mojoj priči, koja zapravo nije moja, nego sam je čuo na nekoj zabavi i koja se navodno i dogodila negdje na istočnoj obali. Dobila je humoreska mnogo lajkova. Mahom od čitateljki.

Prije pet-šest godina sam je ponovo pročitao. I odmah izbrisao. Bilo me je stid što sam je ikad i napisao, odnosno što sam je sročio kao šaljiv tekst, koji je glatko, vrlo uspješno, prošao kao takav.

Medjutim, postoje ljudi koji nisu lukavi kao moj fikcijski junak Kruško u gore opisanoj fikcijskoj priči. Postoji stvarni život, koji se stvarno odigrao. Mnogi ne idu u zavičaj, istuku svoju ženu ovdje u Americi.

Kad sam bio u posjeti nekim rodjacima u Teksasu, taman je bilo neko veselje, neko je nekog ženio, pa sam i ja uletio kao gost. Odmah sam primjetio glavnog harambašu na čelu stola i do njega njegovu hanumu. Nosila je tamne naočale iako sunca nije bilo ni na zvižduk. Svi su se utrkivali oko njega, kako bi stekli njegovu naklonost, dok nju nisu ni primjećivali, “nisu je doživljavali”, što bi to današnja omladina rekla.

Rodjo mi priča kako je on prije šest mjeseci nju, na pravdi Boga, toliko “ispičko” (da, taj izraz je upotrijebio) da je sedam dana provela u bolnici. On je strpan u zatvor. Na dva mjeseca.

– Najveća fora je – govori rodjak meni – za ta dva mjeseca nema ko nije išao u gradski zatvor da ga posjeti, da upita treba li mu šta donijeti, dok se za nju nije niko ni počešao po guzici. Kakva ona, kakva bolnička posjeta! I evo, vidiš, sjedi čovjek na čelu stola, ko najveća zvanica. Ko da se on ženi.

“Sigurna kuća” od Marine Vujčić bavi se ovom tematikom na mnogo ozbiljniji način od ovog mog skromnog tekstića.

U knjizi je prije svega, do u tančine opisano, prije smo to nazivali, “tucanje u mozak” od strane bračnog partnera.

Knjiga je napisana u Marininom maniru (čitaj: majstorski) i preporučujem je svakom na čitanje, bez obzira na (s)pol.

Ženama da prepoznaju neke sitne (opasne) znakove odmah na početku veze, kad su zaljubljene od ušiju, pa ne vide ništa dalje od sopstvenog nosa. Muškarcima da (u)vide kako, naprimjer, naizgled bezazlena šala može itekako povrijediti bračnog druga. Gdje i na kojem mjestu muškarac treba “povući ručnu”, uvidjeti da se pretjeralo, da li s pićem, sa neslanim komentarima, sa bezrazložnom ljubomorom, sa i najmanjom pomisli na (po)dizanje ruke na životnu družbenicu, jer iživljanje nad slabijim je najveći mogući vid kukavičluka. Pogotovo kad se radi od strane “muškarčine” nad ženskom osobom.

Na kraju bih spomenuo okolinu i roditelje. Znate već onu: “Ne bi on nju džabe, mora da je zaslužila!” Zaslužila??? Premlaćivanje!!! Da li ste vi normalni???

A roditelji? Sve mora krenuti odnekud. Od početka, iz porodice. I nasljeđivanje očeve agresivnosti, a i učenje, (pre)često od strane majke, kako se potčinjava ocu, muškarcu, kako to treba, inače…ne talasaj, šta će svijet reći…mali je korak od poštene žene do kurvetine!

Za imati djecu nije potrebno mnogo pameti i umijeća. Ali od djece treba napraviti ljude, to je već teže. U današnjem vremenu pogotovo. Zato roditelji, pamet u glavu, ne tovarite djeci. Curicama komplekse niže vrijednosti prema muškarcima, prema mužu. Ne usadjujte sinovima neki superiorni status nad slabijim polom. Ta superiornost se graniči sa idiotizmom. Ako ste vi već idioti, ne moraju vam i djeca to biti.

Kad vam djeca, ma kolike dobi, dodju s nekim problemom, saslušajte, stavite se u njihovu ulogu. Nemojte da vam budući “skandalozni razvod” bude prvo na šta ćete pomisliti u vašim palanačkim glavama. Zapitajte se da li je život vašeg djeteta na prvom mjestu. Ako nije, kakav ste vi to roditelj i za koji ste ga, oprostite na izrazu, kurac pravili?

U knjizi “Sigurna kuća” se nije (srećom) desio stvarni, fizički femicid.

Ali se jedan drugi, psihički femicid, dešava od prve do posljednje stranice. Toliki da je Lada, glavna junakinja romana, u mnogim trenucima poželjela i fizički. Da i njoj dodje kraj.

I nemoj da čujem izgovor:

– Uh teška tema..radije ću preskočiti ovu knjigu!

Nemojte preskakati. Možda je vašoj sestri, komšinici, rodici, tetki potrebna pomoć, možda ona vapi za njom, a vi niste u stanju da to prepoznate.