PACIJENT IZ SOBE 19

Hajde, rekoh sam sebi, da vidim šta ta grupa “Sisters of Mercy” svira, kako to zvuči! Prva stvar na koju sam naletio aktivirajući “Spotify” bila je “Lucretia My Reflection”. (Preko 33 miliona slušanja.)

Pjesma počinje, bas “dobuje” u prvom planu. Hm. Baš me čudi! Autor knjige o kojoj je ovdje riječ je bio basista nekada kultne riječke grupe “Laufer”. Benda u kojem je Damir Urban hvatao zalet u svojoj karijeri.

I sad neću lagati na ovom mjestu. Koliko god se upinjao, nisam mogao naći magiju da ijednu pjesmu slušam duže od tridesetak sekundi. A pošto više nisam tinjedžer koji mora da sluša sve ono što mu “para uši” da bi ispao “džek” u društvu i imao potencijala kod nadobudnih djevojaka, odustao sam brzo od “sestara milosrdnica”.

Razmišljajući o njima, u jednom trenutku mi je palo na pamet da bi tako zvučao “Laibach” kad bi se njihova longplejka ubrzala, pustila na 45 obrtaja. (Neka mi oproste fanovi i jednih i drugih i neka mi oprosti omladina koja ne zna šta je longplejka i šta, dodjavola, znači 45 obrtaja.)

Previše je to “dark” i nerazumljivo za mene. Ne znam zašto. Možda zato što sam u školi učio ruski. Dok sam na domaćoj sceni imao redovne izlete u alternativno i lijepo plivao u tim vodama, kod strane muzike sam se držao provjerenog. Dire Straits. Dobro i Pink Floyd, ali samo od “Dark Side of the Moon”, pa nadalje. [Za one prve albume Umaguma (ili kako se već zove) i one krave s omota nisam bio dovoljno intelektualno kompaktibilan. Ni onomad, ni sada.]

Sve ovo sam napisao jer sam morao s nečim početi. Drugi, važniji razlog je taj što glavni junak ovog romana provlači ”Sisters of Mercy” i često upotrebljava riječi iz pjesama ovog benda kada uporedjuje razne životne situacije u koje zapada propovijedajući svoju priču.

Za koga ja ovo pišem? Možda je lakše i poštenije da napišem za koga ne pišem. Kad sam već počeo muzikalno, mogu i da nastavim…

Svi oni koji dijele glazbeni i muzički ukus i izričaj sa idolima nacija, recimo…Nikolom Jokićem ili Lukom Modrićem, neće u ovoj knjizi naći ono što (pro)nalaze u pjesmama omiljenih izvodjača ove dvojice spomenutih. Ovaj tekst i ova knjiga nije za njih.

Kao što nije ni za koga koji će (a ima ih mnogo, vidio sam komentare) nakon čitanja ovog djela pomisliti, čak i javno izreći da je pisac Zoran Žmirić zakleti ustaša ili da je pisac Zoran Žmirić ortodoksni četnik.

Svi ti, koji će tako pomisliti, znaju čitati, znaju sva slova, to je nesporno. I to ih u onim statistikama svrstava u pismene. Medjutim, veliko je pitanje da li su oni i kadri da razumiju pročitano.

Kad se ne prepozna ironija ili sarkazam (šta je to, je l’ se to jede) ili kad se ne može shvatiti da u knjizi zapravo ne postoji (kao u pjesmama od MPT i BMK) podjela na naše i njihove, nego strogo na dobre i loše. A pisac, odnosno glavni junak ove knjige, ih pronalazi (i dobre i loše) i medju onima s kojima se gleda preko nišana, ali i medju onima s kojima biva u rovu. I to je najveća vrijednost ovog romana.

Isto tako ime glavnog romana nit’ smrdi nit’ miriše. Vanja Kovačević. Ima tih Kovačevića na sve tri strane. Bio je onaj jedan (Anto) u saboru, jedan (Sava) na Sutjesci, a jedan (Abid) igro u Borcu banjalučkom. A Vanja? Uh..mnogo je to sumLjivo…

Još kad se fikcija u romanu uzme zdravo za gotovo, pa se još pomisli da je zapravo pisac (a ne njegov izmišljeni lik) išao po ratištu i ubijao, onda za takvog čitaoca nema spasa. To nije čitalac, to je navijač. S dna kace, što se ono kaže.

Po samom naslovu se može zaključiti da je glavni junak pacijent. U sobi broj 19. U bolnici. Zašto je u bolnici? Pa eto, u njoj je zato što je odsjekao sebi penis. Zašto se odlučio na takav čin? E, za takvo nešto moraćete uzeti knjigu u šake pa polako…od prve do zadnje stranice čitati njegov dijalog sa psihijatrom. U stvari…njegov monolog.

Knjiga je na pojedinim dijelovima mučna kao što je to i sam rat. U knjizi ima ubijanja. U ratu se ubijalo. To je bilo neizbježno. Zato i treba čitati ovakve antiratne knjige da nikada više nikome ne padne na pamet da ponovi nešto slično. Ovakve knjige treba (ako nisu) u lektire. Da djeca nauče šta je zapravo rat, zašto se on vodi, a pogotovo šta se dešava poslije njega.

Autor daje briljantne odgovore na sva tri pitanja.

U samo jednom kratkom dijelu od dvije ili tri stranice, gdje autor opisuje sudbinu njegovog suborca po imenu “Bobo”, sažet je sav užas koji se dešavao, pa skoro u svakom komšiluku za vrijeme ratnih godina. Sudbina “Bobota”, kako ga je autor mijenjao po padežu, taj kratki usud koji je zadesio njega i njegove roditelje, mi se nikad više neće izbrisati iz sjećanja.

Ako ste ljubitelj sedme umjetnosti onda ste sigurno gledali “Lepa Sela lepo gore” i “Kako je počeo rat na mom otoku”. Ne znam da li ste, ako niste pogledajte i izvrsne filmove “Tu” i “Država mrtvih”. “Pacijent” u sebi ima pomalo od svakog filma.

Još ću dodati par citata iz knjige, već otprilike pretpostavljam ko će poslije čitanja ovih dijelova kupiti knjigu.

***

“ Prije svake akcije preko lica bismo stavljali one crne kape, fantomke. Kakva glupost. Stavljaš masku, skrivaš lice da te ne prepoznaju, a znaš da iza sebe nećeš ostaviti živu dušu. To je maska koja dvosmjerno propušta strah. Onaj tko je gleda paraliziran je od užasa, a onaj tko je nosi pretvara se u bezosjećajni stroj za ubijanje. Navlačenjem maske u trenutku postaješ netko toliko drugi, da se kasnije zapitaš tko je uopće bio taj?”

“ S druge strane, neki koji su prepoznali potencijal crne odjeće, stvorili su karijeru od svog ratovanja. Iskreno, ne smeta me što se danas herojima predstavljaju ljudi koji to nisu. Ne smeta me ni to što su neki od toga napravili posao. Jebi ga, živjeti se mora. Smeta mi samo to što su takvi ljudi postali idoli mladima.”

“ Nismo ni mi bili bolji. Jedne smo večeri na bojištu gledali Dnevnik. Mlada reporterka je izvještavala kako je toga dana na nas palo nekoliko stotina projektila. Istina je bila da baš toga dana nije bio ispaljen ni metak. Stizale su i vijesti da smo oslobodili neko područje iako se linija danima nije pomicala ni metra. Na radiju su govorili da smo bez gubitaka oslobodili strateški važno mjesto, iako su kamioni bili natovareni desecima mrtvačkih sanduka. “

“ Kako god, mislim da za mijenjanje stanja u društvu nije potrebna nikakva revolucija, za početak je dovoljno uočavati dobre stvari i govoriti o njima. Razgovarati, na primjer, o volonterskim akcijama, dobrovoljnim darivateljima krvi, Gorskoj službi spašavanja… to su ljudi koji spašavaju živote a da ne propitkuju tko je tko. Ima i onih koji ih kritiziraju, kažu da oni koji pomažu druge to rade da bi oprali savjest. Znači, oni koji okreću glavu od ljudi u potrebi imaju čistu savjest? Pa jebem te, svijete.”

“ Nacionalno bratstvo je čista laž. Sin hrvatskog tajkuna ne može biti brat sa sinom hrvatskog radnika. On se razumije samo sa sebi sličnima

– sa sinom srpskog i bosanskog tajkuna. Bogataši s cijelog Balkana pripadaju istoj kasti, a jedino bratstvo na Balkanu definirano je stanjem na bankovnom računu. Hrvatski student ima više zajedničkoga sa studentom iz Srbije i Bosne koji s roditeljima živi u garsonijeri negoli sa svojim vršnjakom iz Hrvatske koji vozi auto od 30.000 eura. “

***

Zašto sam napisao sve ovo? Jučer sam knjigu ponovo pročitao, pa se zapitao ko je sve od onih koje (po)znam čuo i pročitao pacijenta. Prije mjesec dana sam kod jednog fejsbuk prijatelja naletio na pjesmu od Michelle Gurevich. Nikad čuo do tad ni za pjesmu, ni za nju. Od tada je slušam svaki dan.

Osim što, očigledno, ovu društvenu mrežu koristim za svoje pisanje, dolazim s nadom da ću negdje, na nečijem zidu nabasati na neko blago, na preporuku za knjigu, neki album ili film, seriju.

Odlučih da i ja nešto predložim. Molio bih sve one koji su čitali knjigu da dopišu par riječi, svoje utiske, u komentaru. Volio bih takodjer da ovaj moj osvrt ponuka bar par vas da knjigu potražite u knjižari ili lokalnoj biblioteci. Vjerujem da se nećete pokajati.

P.S. Nikad se nisam sreo sa Zoranom Žmirićem. Osim što se isto zovemo, ista smo i 69’ generacija. Sad kad bi sjeli za sto i naručili pive, siguran sam da bi se složili oko 95% stvari oko kojih bi pričali, pogotovo oko osnovnih ljudskih vrijednosti, što je i temelj i prvi uslov bilo kakvog razgovora.

Ne bi se složili oko “Joy Division” i oko Džonija i “Azre”, ali Bože moj, moramo imati i neke teme za raspravu. Živjeli!

(Knjiga je izašla u Hrvatskoj i Srbiji, nisam siguran za BiH.)klonio predsjednik.