Ona je radila napolju. On je ležao na otomanu i sa slušalicama u ušima fokusirano gledao nešto na svom telefonu. On nije volio radove u bašti. (Ali je volio jesti plodove iz iste.)

Nakon izvjesnog vremena, kad je sunce odradilo svoju smjenu za taj dan, ona je ušla u kuću.

ONA: Hej! Šta gledaš?

ON: Krešu, odgovori on, odlažući telefon na sto, dajući tim gestom njihovom razgovoru na važnosti.

ONA: Kojeg Krešu?

ON: Mišaka.

ONA: I…šta besjedi Krešo Mišak?

ON: Je l’ te stvarno interesuje?

ONA: Da!

ON: Pa Krešo kaže da nema prošlosti, da su to samo naša sjećanja…

ONA: aha….

ON: Da nema budućnosti, očito…

ONA: aha…

ON: I da nema sadašnjosti, jer čim kažeš sad! Ono je već prošlo.

ONA: Znači..nema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?

ON: Da

ONA: Pa…šta ima?

ON: Nema ništa…šta ima kod tebe?

ONA: ???