U filmu Vinka Brešana “Kako je počeo rat na mom otoku”, u jednoj sceni (pišem ovo po sjećanju) jedan od aktera poručuje drugom da izrekne par komunističkih parola jer on zna, bio je u partiji. A ovaj mu odgovara: “…ih kad je to bilo…ko se toga još sjeća!”

Lazar Stojanović je bio srpski filmski režiser. Jedan od onih iz takozvanog “crnog talasa”. Njegov diplomski rad, film “Plastični Isus”, snimljen 1971. godine, zabranjen je i prije službene premijere, a Lazar je, zbog “neprijateljskog djelovanja protiv države”, poslan 3 godine na robiju.

Vlado Gotovac je bio hrvatski pjesnik. 1972. godine, osuđen je na četiri godine zatvora i još četiri godine zabrane javnog nastupanja zbog „kontrarevolucionarnog napada na državu“. 1977. dao je intervju Švedskoj televiziji. Ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. Kaznu je od 1982. do 1984. odslužio u Lepoglavi.

Dok su Lazar i Vlado okajavali svoje “grijehe” provodeći dane, mjesece, godine po samicama i ćelijama, drugi pisci, pjesnici, režiseri su, manje-više, nesmetano radili svoj posao.

Jedan je tako s “diktatorom” uz pisanje svojih knjiga krstario mjesecima brodom “Galeb”, drugi je (pričalo se onomad, ako je trebalo i plivajući) hitao na Brijune da tamo, medju slonovima i žirafama, recitira “tiraninu” svoje uratke, a treći je za “zločinčeva” vakta snimao film za filmom (1969. godine čak dva komada), dok su drugi reditelji samo mogli sanjati o takvoj privilegiji, o takvom luksuzu. Kako u ondašnje vrijeme, tako i sad.

Deset godina nakon smrti diktatora, tiranina i zločinca (valjda nisu smjeli, niti se usudjivali ranije) počeli su propovjedati svoje disidentske živote. Sva trojica su postali (a šta drugo?) veliki nacionalisti, što se ono veli, sa dna kace. Ali ovaj put su svoja uvjerenja i svjetonazore napokon mogli, bez bojazni, slobodno ispoljavati javno i oglašavati na sva zvona.

Prethodno su, naravno, retuširali svoju službenu prošlost. U tim najnovijim životopisima oslikali su sami sebe kao maltene paćenike i nevine žrtve “tamnice naroda”, kako se tada već tepalo Jugoslaviji.

U (nacionalno ostrašćenom) narodu je to, dakako, prošlo glat, jer narodu koji i inače “slabo vidi i rano liježe”, nije teško prodati bilo šta što se može zamisliti. A zamisliti se može svašta.

I tako (krenimo redom) ubrzo jedan uspijeva da postane i ratni predsjednik krnje države, drugi je, uz golemi minuli rad, nedavno (sav ozaren i veseo) usred prestonice otkrio spomenik Brozovom oponentu iz Drugog svjetskog rata, a treći je po uspostavi nove države bio tu, na raspolaganju, pa je prvo postao jedan od šest potpredsjednika, a malo potom i direktor nacionalne televizije, koja je pod njegovom režiserskom palicom odmah, od samih početaka, u propagandi uveliko prevazišla i prethodnu socijalističku. A to, složićete se, nije bio nimalo lagan i jednostavan zadatak. Trebalo je tu dosta umijeća i iskustva.

Lazar Stojanović i Vlado Gotovac morali su svu tu ujdurmu, nijemo sa, vjerovatno, velikom dozom ironije, sarkazma i gadjenja gledati i nekako sažvakati. Nakon što su uvidjeli u kakav cirkus i igrokaz se sve pretvorilo, postojala je mogućnost da su se čak sa nekom sjetom prisjećali komunističkog mraka i zatvorskih vremena.

I umjesto da se u friško uspostavljenim državama priključe novim/reformisanim režimima i debelo naplate svoju patnju, Lazar i Vlado biraju (opet) krivu stranu, opoziciju i oporbu. (Ko im je kriv, rekao bi neko, kad se ne znaju prilagoditi kao ova trojica.)

Lazar, sa još nekoliko istomišljenika, osniva antirežimski nedeljnik “Vreme”, dok se Vlado Gotovac, svjedočeći užasnuto kuda ide nova država, 1997. godine kandiduje za predsjednika. Narod je tako dobio priliku da bira izmedju dokazanog hrvatskog domoljuba i bivšeg komunističkog generala JNA. Izmedju liberalne države i nastavka rigidnog autoritatizma. I izbor je, logički gledano, bio očigledan. Medjutim, imajući u vidu povijest, svi znamo (pitajte Isusa i Barabu) kako to završi i kakav je obično ishod kad se narodu omogući prilika da nešto bira. (Na jednom od predizbornih skupova Vlado je čak i fizički napadnut od pripadnika elitne gardijske jedinice koja je štitila tadašnjeg predsjednika i protukandidata. Zbog čega? Zbog njegovog antihrvatstva? Moguće. Sve je moguće.)

Lazar Stojanović 1994. godine, zasićen i potrošen napušta Srbiju, da bi se kasnije opet vratio i bavio se ljudskim pravima. Vlado Gotovac nakon izgubljenih izbora ulazi u sukob sa dotadašnjim stranačkim kolegom Budišom i odlazi iz stranke. Kasnije osniva novu i djeluje na marginama političke scene.

Vlado umire 2000, a Lazar 2017. godine.

Na pitanje ko se još sjeća Lazara i Vlade, mnogi će, poput junaka iz Brešanovog filma odgovoriti: “…ih kad je to bilo!”

Od trojice gore spomenutih “nepomenika”, jedan od 2014. godine “ore nebeske njive”, drugi se još kočoperi, još bi se “ćerao” (sa nečijom drugom djecom, ne svojom) sa dušmanima širom ovog našeg dunjaluka, dok treći, nakon što je svoju karijeru na kraju uprskao sa nekoliko opskurnih projekata, filmova, serija(la) i financijskih skandala, uživa duboku starost na jaslama države, trošeći (izmedju ostalog) i pristojnu saborsku mirovinu.

Ko se još ičega sjeća? Treba li se uopšte sjećati nekih časnih ljudi ili ih treba, kako se to u nas u praksi radi, (iz)brisati gumicom ukoliko se ne uklapaju u aktuelnu sliku nacionalističkih rajeva? Tih časnih ljudi slabo nešto ili nikako nema na internetu. Nema ih na Guglu. A ako ih nema tamo, nema ih nigdje, ispada kao da nisu ni postojali.

Prije par dana (nešto mi došlo) htio sam ponovo da pročitam pismo što je veliki Predrag Matvejević uputio drugu Titu 1975. godine, gdje ga je zamolio da se povuče sa svih funkcija i posveti se pisanju memoara.

Pokušao sam ga naći na internetu i nisam uspio. “Oguglao” sam sve, ali bez uspjeha. (Možda je i do mene, možda ne znam ukucati prave pojmove, pokušajte vi pa mi javite.)

E sad, znači li to da ako pisma nema na internetu, da ono zapravo i ne postoji, da to pismo nikad nije napisano, da je u stvari samo plod moje mašte? (Kakav sam lud, još bi mogao i povjerovati u to, da pomalo gubim konce svoje pameti, koja je ionako poprilično upitna i koja nikada nije ni bila na nekakvom zavidnom nivou.)

A onda sam se sjetio. Prije izvjesnog vremena, ima tome 2-3 godine, pokrenuo sam stranicu koju sam htio da uredjujem onako kako bih ja volio da postoji neka stranica na koju ću rado otići i kojoj ću se redovno vraćati. Medjutim, nakon početnog entuzijazma brzo je došlo do otriježnjenja i odustajanja. Iz više razloga.

E, na toj stranici, koja je trebala biti svačija, a pretvorila se u moj lični blog, ostalo je u arhivi sačuvano Predragovo pismo, koje sam danas ponovo učinio javnim i na taj način vratio na internet, na gugl. U život! Mislim da se trenutno ono može pročitati samo na mom blogu, što je (meni osobno) ne-vje-ro-vat-no!!!

Teško je, odnosno vrlo lako je zamisliti (dali bi oni sve) šta bi sve kojekakve ništarije i hulje dale da mogu tako nešto, to Matvejevićevo pismo Titu, prisvojiti, učiniti ga nekako svojim, pa postaviti na centralno mjesto svoje biografije kao krucijalni dokaz njihove borbe protiv Brozove diktature, njihove lične i personalne hrabrosti i odvažnosti. Da sve svoje laži i baljezgarije od kojih se sastoje njihove biografije zamjene sa samo jednim – pismom Titu iz 1975. godine.

Ali ne mogu. Za takvo što trebalo je u ono vrijeme imati pozamašna muda, ponosa i časti, a oni su u tim kategorijama bili i ostali baš loši djaci.

Na kraju, hvala svima koji su bili uporni i dovoljno strpljivi da dodju do kraja ove moje spisanije. Sadržaj pisma koje je Predrag Matvejević napisao Josipu Brozu Titu 1975. godine, možete pročitati ovdje:

Pismo Titu

——

P.S.

Jedan od svjedoka (Dušan Dragosavac) pričao je kasnije da je po čitanju pisma Tito zaključio da je drug Predrag Matvejević u pravu i da bi on trebao sići sa svih funkcija i posvetiti se memoarima, ali su ga drugovi koji su još bili tu u prostoriji (Kardelj, Krleža, Bakarić) odmah razuvjerili u tom naumu, govoreći mu da bi njegov silazak i odlazak sa trona prouzrokovao i produbio mnoge krize i probleme i da bi bez njega na čelu Jugoslavija propala i nestala u rekordnom roku.